● KRIPTO-JEVREJI - manjina od 0,2% koja vlada Balkanom u aparthejdu ● CRYPTO-JEWS - a 0.2% minority which rules the Balkans in the last apartheid
Kralj Tomašević
| Kralj Bosne i Despot Srbije Stjepan (Stefan) Tomašević | |
|---|---|
 | |
| Kralj Bosne | |
| Vladavina | 10.7.1461-5.6.1463 |
| Prethodnik | Kralj Tomaš |
| Nasljednik | Dinastija Berislavići |
| Krunidba | novembar 1461[1] |
| Despot Srbije | |
| Vladavina | 1.4.1459-20.6.1459 |
| Prethodnik | Lazar Branković |
| Nasljednik | Dinastija Berislavići |
|
| |
| Supružnik | Jelena Branković |
| Dinastija | Kotromanići |
| Otac | Kralj Tomaš |
| Majka | Vojača |
| Rođenje |
1438 Bosna |
| Smrt |
5.6.1463 Jajce |
Stjepan (Stefan) Tomašević (1438—1463) bio je posljednji bosanski monarh iz dinastije Kotromanića. Godine 1459 bio je i despot Srbije, a između 10.7.1461 i 5.6.1463 vladao je i kao "kralj Srba, Bosne, Primorja, Humske zemlje, Donjih Kraja, Usore, Soli, Podrinja i Zapadnih strana".[2]
Pogubila ga je u 25-oj godini života otomanska vojska u Jajcu 1463, zahvaljujući izdaji glavnog bogumilskog sveštenika, koji je kao gradonačelnik kraljevskog Bobovca taj grad, koji se bio pripremio sa preko 100.000 vojnika i zalihama za 2-godišnju odbranu, predao bez borbe i kraljevog znanja.
Nakon lažnih pregovora kojim su Tomaševića na prevaru uhvatili, po naredbi sultana Mehmeda II (1451—1481) lično, Turci su mladog kralja ubili na izuzetno okrutan način: sultanov kuhar ga je živog odrao, skuhao i mesom nahranio sultanove konje.[3]
Sadržaj
Porijeklo i djetinjstvo
Bio je sin kralja Tomaša i Vojače koja nije bila plemićkog porijekla.[4] Tomaš i Vojača su imali još dvije kćeri i dva sina. Nakon što je Tomaš proglašen kraljem Bosne, Vojača nije bila podobna za titulu kraljice pa je kralj potražio ženu plemićkog roda. Kako je Vojači već bio obećao brak, a što je Crkva smatrala predbračnim ugovorom, papa Eugen IV je morao poništiti obećanje. Tomaš je na kraju oženio Katarinu Kosača, kćerku južnobosanskog plemića Kosače koja je tako postala nuptijalna (udajom) kraljica i maćeha budućeg kralja Tomaševića, a po smrti kralja postala ponovo princeza pa je istoriografija pogrešno naziva kraljicom i u periodu izgnanstva u Rimu.
Despot Srbije
Tomaševića su kao 20-godišnjaka iz državnih razloga 1.4.1459 oženili tada 12-godišnjom princezom Jelenom Branković, kćerkom srpskog despota Lazara Brankovića i bizantske princeze Jelene, koja je nakon muževe smrti postala despot de facto Srbije. Pola vijeka kasnije, istoimena Jelena Branković, udovica zadnjeg titularnog despota Srbije Jovana Brankovića, će roditi posljednjeg monarha srednjovjekovne bosanske kraljevine, i po majci takođe srpskog despota, princa i bana Stjepana Berislavića.
Brak je sklopljen kako bi Tomašević dobio iure uxoris pravo na srpsku despotovinu, a bračne pregovore vodili su Jelenina majka, tada već udovica, i kralj Tomaš lično.[5] Tomašević je prethodno bio zaručen za Drusianu, vanbračnu kćerku milanskog vojvode Francesca Sforze, ali su te zaruke prekinute. O tome njegov otac obavještava nesuđenog punca pismom od 1. maja:
Sada obznanjujem vašu jasnost, da je moj preljubljeni sin, svijetli Stjepan, na osmicu iza Uskrsa uzeo za ženu kćer nekadanjega despota Lazara, te je preuzeo čitavo njegovo vladanje u Ugarskoj i Raškoj, u koliko je Turci nisu još osvojili; uz to je po prejasnom kralju ugarskom Matijašu učinjen despotom na mjesto svoga pokojnoga tasta Lazara, i to složnom voljom svih Rašana.[2]
Međutim, iste godine je Otomansko carstvo osvojilo ostatak srpske države pa su se Tomašević i Jelena sklonili na dvor njegovog oca.
Kralj Bosne
Tomašević je došao na vlast u Bosni nakon očeve smrti 10.7.1461. Svjestan opasnosti koja mu je prijetila, već 1461 u poslanici papi predvidio je tursku najezdu velikih razmjera i zamoli za pomoć. Budući da su Otomani sve više nadirali, novi se kralj pomirio s južnobosanskim vojvodom Kosačom i pismeno zamolio evropske vladare da pomognu odbranu Bosne. Papa Pio II mu posla krunu kojom ga je papin izaslanik u Crkvi svete Marije u Jajcu novembra 1461 okrunio za kralja bosanskog. [1]
Nadajući se obećanoj mađarskoj pomoći, Tomašević je priznao prevlast ugarskog kralja Corvinusa (Korvina) i na osnovu toga 3.6.1462 otkazao sultanu plaćanje danka. Početkom 1463 obraća se za pomoć Mlecima, koje upozorava da Otomani namjeravaju istog ljeta zauzeti cijelu Bosnu a nakon toga bi bili prijetnja i mletačkim posjedima u Dalmaciji.
Tomašević od pape Pia II traži pomoć 1463 ovim riječima:
Moj je otac davno prije najavio tvom prethodniku i Mlečanima nevolje koje će zadesiti Konstantinopolj, ali mu nisu vjerovali... Sada ja o sebi velim: ako mi pružite pomoć spasiću se od neprijatelja, inače ću propasti. A moja će propast za sobom povući mnoge.
Turska agresija
U pripremama za pohod na ilirske provincije, kao tadašnji čuvari islama Otomani 1455 narede da se kao glavni simbol te vjere uvedu uspravno položeni polumjesec i zvijezda Danica. Tim su se taktičkim potezom Otomani željeli Ilirima lažno predstaviti kao pripadnici istih korijena. Naime, vodoravno položeni polumjesec i zvijezda Danica bio je amblem Ilira još od njihove predantičke imperije.
Nakon dugih priprema koje su počele odmah po padu Konstantinopolja (te time i okončanja Srednjeg vijeka) pod dinastiju Otoman 1453 i trajale čitavu deceniju, velika turska vojska pod vodstvom sultana Mehmeda II okupi se s proljeća 1463 u Adrianopolu (Edirne), odakle krenuše u agresiju na Bosnu.
Na nagovor glavnog bogumilskog sveštenika Radaka, kralj pred nadirućim Turcima pređe iz kraljevskog grada Bobovca, u kraljevski grad Jajce. Međutim, radilo se o prevari kvislinga Radaka u kojoj ovaj, odmah nakon što kralj sa kraljevskom gardom izjaha ka Jajcu, obavijesti sultana da može bez borbe ući u glavni grad Kraljevine. Naredivši na zaprepaštenje oficira da se Turcima gradska vrata otvore, Bobovac tako predade Turcima bez borbe, iako je grad bio reljefno neosvojiv i u njemu se u iščekivanju obećanih evropskih trupa bilo okupilo preko 100.000 vojnije sa zalihama hrane, vode i oružja za 2-godišnju opsadu. Bobovac se naime istom borbenom taktikom uspješno branio i u svim ranijim opsadama npr. onoj višegodišnjoj, ali na kraju neuspješnoj, koju je predvodio lično car Srbije Dušan.
Bogumilska izdaja
Radak tako 20.5.1463 počini veleizdaju, a kralj čuvši za to pređe u utvrđeni grad Ključ na Sani, gdje se Mehmet-paša Anđelković pismeno i pod zakletvom obaveza da će kralja propustiti ako preda Ključ. Kad se Tomašević nakon takvih pregovora predao, paša ga na prevaru zarobi i odvede sultanu Mehmedu u Jajce. Sultan mu tom prilikom otme kraljevske insignije: pečat, prsten i krunu, te razasla dijelove istih komandantima svih bosanskih gradova kao znak da je "kralj abdicirao u korist sultana".
Ujedno sultan proglasi Anđelkovićevu zakletvu nevažećom, te u svom taboru pred Jajcem 5 juna naredi da se na najsvirepiji način kralja ubije. Tom prilikom pogubljeni su i prijestolonasljednici: kraljev stričević maloljetni Radivoj, mnogobrojni članovi Kotromanića te uz to i niz drugih bosanskih plemića.
Tako Bosna postaje okupirana turska provincija, sandžak. Međutim, na sjeveru i zapadu Bosne, pod vodstvom pretendentnih prinčeva Berislavića kao direktnih potomaka prvog Vicekralja i bana Borića, Bosna će se održati kao prinčevat sve do 1527 kad Jajce pod prinčevima Berislavićima pada[6], a Turska napokon uspijeva osnovati prvu okupacionu administraciju, eyalet.
Okupacionu upravu činili su im samoislamizirani španski Sefardi, uveženi u saradnji sa zloglasnim papom Bordžijom iz Rima 1500 da kao "elita za novac" obavljaju poslove uprave i sudstva umjesto elitocidom istrijebljenog bosanskog plemstva. Ovu su taktiku "prženja zemlje" te potom dovođenja novog plemena da vlada nad osvojenim, prvi u Antici primijenili Rimljani a potom i druge imperije poput Mongola. Tom se taktikom osigurava čvrsta okupaciona uprava gdje pripadnici istog plemena prirodno najviše vjeruju jedni drugima, kao malobrojne ih se lako može kontrolirati iz vana, a nisu emotivno vezani za domicilno stanovništvo za čiju zlu sudbinu ne gaje osjećaje simpatije ili sažaljenja.
Uništenje Kotromanića
Pošto je namjera Otomana očigledno bila da istrijebi Kotromaniće, nema mjesta tvrdnjama da bi poštedili i maloljetnu djecu predzadnje nuptijalne (udajom) kraljice Katarine, a pogotovo ne da bi ih odgajali na svom dvoru, jer bi to bila prvorazredna prijetnja otomanskoj uzurpaciji suvereniteta Bosne. Osim toga, velike pripreme koje su Otomani napravili pred agresiju na ilirske provincije, uključujući promjenu simbolike jedne čitave abrahamske religije, ukazuju na to da su se na okupiranoj teritoriji od početka namjeravali trajno nastaniti.
Budući da je kralj Tomašević pogubljen na izuzetno okrutan način, izvjesno je i da tzv. posmrtni ostatci kralja Tomaševića, pohranjeni u Franjevačkom samostanu u Jajcu nisu njegovi, na šta su ukazivali mnogi. Bez obzira na te činjenice, kosti i dalje služe u propagandne svrhe Rimokatoličkoj crkvi, koja se time predstavlja kao "najvjerniji čuvar uspomena na Kraljevinu", time potcrtavajući svoje (lažno) pravo posjednika same Bosne.
Po uništenju Kotromanića, vlast oružjem na većini teritorije i skoro svim većim gradovima uključujući prijestolnicu Jajce, preuzimaju prinčevi Berislavići, takođe direktni potomci oca Bosanske nacije bana Borića. Bosna pod njima prerasta u Prinčevat, i u tom obliku nastavlja svoje pravno postojanje ("na papiru").
Imemorijabilnost srednjovjekovne Bosne
Uprkos turskom rušenju i paleži preko 500 utvrđenih gradova i dvoraca Bosne, što je očito imalo za cilj sistematsko tj. genocidno uništenje domicilnog naroda kao takvog, srednjovjekovna Bosna je neizbrisiva (međ. pravo: imemorijabilna) u njenom narodu i danas. Tako sjećanje na srednjovjekovnu Kraljevinu ostaje živjeti u kulturi kao npr. autohtonoj arhitekturi, tradiciji kao npr. folkloru, festivalima i narodnim imenima, zatim toponimima i dr.
Rimsko rentanje Bosne
Bosna je pod Turke pala usljed zavjere Rima, Otomana i drugih geopolitičkih faktora tog doba.[7] Kao i uvijek u (nužno kompartmentalizovanoj) geostrategiji, nije očekivano da su i tom prilikom svi akteri bili upućeni u sve aspekte okupacije. Izvjesno je međutim da Rim tj. njegov nasljednik Vatikan, sebe smatra vlasnikom ilirskih provincija još od okupacije Ilirske imperije, 9 g.n.e.[8][9], kad Ilirima u geotaktici Zavadi pa vladaj priznade njihove državice kao samostalne[10][11][12] a njihova imena u latinskom pretvori u podrugljive zamjenice: Srbi (servi, lat. rob, sluga[13]), Hrvati (croatini iskv. cretini, lat. kreten[14]), te Bosanci izv. Bosna (bos+nae, lat. pravi[15]+vo[16], volina). Kad Bosna ojača i poče sklapati vojne saveze sa Hrvatima i Srbima, Rim se osjeti geostrateški ugroženim pa u XV v. dovede Turke koji tako islamiziranu raju smatrahu "svojim" Bošnjacima, što je međutim opet izrugivanje: izv. tur. boşuna - bijednik, fukara[17].
Međutim, i sam izraz "Bošnjak" u pravnu upotrebu uvela je Mađarska Kruna, davno prije turske, pa tursko tumačenje (koje nekima služi kao izgovor za svođenje međunarodnopravnog statusa Bošnjaka na tek tursku nacionalnu manjinu) nema pravnu snagu za razliku od mađarskog: "s" se na mađarskom čita "š", i mađ. "Bosnyak" [bóš-niâk] naprosto znači "čovjek iz Bosne" tj. Bosanac. Kao i u svim zemljama svijeta, i kod stvaranja bosanske države geografska pripadnost bila je uzeta za nacionalnu. Stoga su, kako je naprijed pokazano, "Bošnjak" i "Bosanac" međunarodnopravno i danas sinonimi a monarhija neprekinuta. U međuvremenu su Vatikan, njegovi "zakupci" Bosne te njihovi kvislinzi, ove i dr. pravne činjenice potisnuli iz šire upotrebe manipulacijom tj. kontrolom i samokontrolom obrazovnog sistema, cenzurom medija, kreiranjem javnog mnijenja putem zvaničnih organa i agencija, pritiscima na pojedince i organizacije, itd.
Tako se od pada Ilirije njeni ljudi kontinuirano nalaze u nemilosti Rima pa Ilirija i danas popunjava tek margine u istorijskim knjigama[18]. Ovaj vještački stvoren istorijski diskontinuitet za posljedicu ima međusobno sukobljavanje Ilira sve do danas kad to pospješuje izuzetno kompleksan tj. geostrateški opasan dejtonski okvir[19] nametnut im iz vana tako vješto da se nikad ne dosjete da iza svega stoje Rim i grabežljive evropske dinastije.
Tako je falsifikovanjem srednjovjekovnog testamenta Katarine Kosača, koja kao nuptijalna (udajom) kraljica i tek princeza i ne majka prijestolonasljednika u vrijeme regicida Kralja Tomaševića, nije ni imala pravo na suverenitet[20], Rim u pomenutoj ulozi de jure vladara i u zamjenu za naknadu u vidu procenata od poreza odnosno eksploatacije resursa, Bosnu rentao dinastijama Otoman, Habsburg, Windsor (Karađorđević) i Savoy. Npr. samo u slučaju austrougarske kolonizacije 1878-1918, i to samo od sirove drvne građe tj. ne računajući rude odvožene za tu namjenu izgrađenom željeznicom, vrijednost opljačkanog šumskog blaga prema detaljnim inventurnim podacima britanskih obavještajaca (primarni istorijski izvor) iznosi preračunato u današnju vrijednost preko 1100 milijardi Eura.[21][22]
Lažni testament princeze Katarine
Katarinin testament je tek izgovor pošto ona ne samo da kao kraljica udajom nije stekla pravo na suverenitet (pa ni da ostavlja Bosnu bilo kome, a najmanje papi s kojim nije bila u krvnom srodstvu) i bila je žena predzadnjeg a ne zadnjeg kralja iz dinastije Kotromanića, nego u trenutku njegovog regicida (kao već tada udovica i godinama tek princeza) nije bila ni majka prijestolonasljednika što bi je po Crkvinom odnosno kanonskom pravu moglo učiniti regentom. Osim toga, ona je sigurno u tom trenutku bila ostala i bez svoje djece koju su Turci bez skoro imalo sumnje ubili kad i ostale Kotromaniće, budući da ne bi imali motiva da ubiju ni ostatak dinastije da su ostavili djecu koja tu dinastiju mogu nastaviti. Iako je tada bilo uobičajeno da se djecu može otkupiti kada bi ih Turci u nekoj opsadi zarobili, Katarina je više puta odlazila na granicu sa Turskom da pregovara oko otkupa, međutim nije nikad uspjela djecu čak ni vidjeti što je takođe bilo sumnjivo. Na kraju, čak i da su joj djecu ostavili u životu, odnosno kako legenda tvrdi "odveli u Stambol gdje su djeca primila islam", to bi ustvari bilo potvrda da oni nisu niti bili prijestolonasljednici (pošto se kanonsko pravo odnosi isključivo na katolike i nepovratno prestaje čim se nosilac takvog prava odrekne katoličanstva), a time ni Katarina regent. Naprosto, ne postoje niti teoretske šanse da je njen testament validan. Crkva je izmislila mit u kom su Otomani djecu Katarine ne samo poštedili nego da su ih čak na svom dvoru odgojili. Očito, Crkva je isključivo pomoću tih fabrikacija i mogla tvrditi da je Katarina bila regent u ime prijestolonasljednika. Vatikan nikad nije vidio Bosnu kao bilo šta osim lak plijen, i misliti bilo šta drugo o odnosima u geopolitici je do kraja naivno. Namjera Vatikana nije ni tada kao ni danas bila sačuvati Bosnu radi nas, već radi njih.
Rekolonizacija 1990-ih
Nakon rata 1995 kojim je razbio Jugoslaviju kao zajednicu Ilira, Rim se prikriveno (usljed savremenih okolnosti, ponajprije protestantizma) javlja kao apsolutni vladar Bosne putem "Kancelarije visokog predstavnika" tzv. OHR-a sa zlatnim (Cezarovim) vijencem kao grbom, na čelu koje je uvijek rimokatolik sa apsolutističkim ovlastima vicekralja, pa se suštinski radi o rekolonizaciji.[23]
Tako kad god u Bosni naraste samosvijest, Vatikan tu zemlju naprosto izrenta nekom kolonizatoru. Danas ulogu nekadašnjih nacija-kolonizatora u svijetu igraju "multinacionalne korporacije" kao što je Shell, kog je Vatikan pomoću Bordžijinih sefardskih kvislinga pokušao dovesti paljevinama 2014. Pri tom je glavni motiv tih paljevina bio pokušaj uništenja kolonijalne Arhive 1878-1918, s dokumentima od koristi za naplatu basnoslovnih kolonijalnih reparacija pošto je Beč i optočen mermerom i zlatom uglavnom od pljačke Bosne, kako tada, a prema podacima Financial Timesa tako i nakon 1995.
Uzrok mržnje Vatikana prema Bosni leži u zloupotrebi drevne mitologije gdje rimska oligarhija i njihova današnja maska (apsolutistička kraljevina) Vatikan, kao sljednik nekadašnje Rimske imperije, nastoje osigurati apsolutnu i trajnu kontrolu nad čovječanstvom.
| Vladarske titule | ||
|---|---|---|
| Prethodnik: Tomaš |
Kralj Bosne 1461-1463 |
Nasljednik: Dinastija Berislavići |
| Prethodnik: Lazar Branković |
Despot Srbije 1459 | |
Reference
- ↑ 1,0 1,1 Mitja Velikonja, Religious separation and political intolerance in Bosnia-Herzegovina, Texas A&M University Press 2003, str.39.
- ↑ 2,0 2,1 Klaić, Vjekoslav: Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća, Nakladni zavod Matice hrvatske, 1972.
- ↑ Vitezović, Pavao Ritter. Bosna Captiva. U: Kronika aliti szpomen vsega szvieta vikov. Zagreb, 1696
- ↑ Dominik Mandić, Sabrana djela Dr. O. Dominika Mandića: Bosna i Hercegovina : Sv. 1. Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine, Ziral, 1978, 323. strana
- ↑ Babinger, Franz; Hickman, William C.; Manheim, Ralph. Mehmed the Conqueror and His Time, Princeton University Press 1992, str.383
- ↑ Pinson, Mark [1993] (1996). The Muslims of Bosnia-Herzegovina, the Historic Development from Middle Ages to the Dissolution of Yugoslavia, Second, United States of America: President and Fellows of Harvard College ISBN 0-932885-12-8. Pristupljeno URLu 2014-08-01. “The Ottomans conquered Bosnia in 1463; ... though last fortress in Herzegovina was to fall in 1481, and in Bosnia Jajce under Hungarian garrison actually held until 1527”
- ↑ Lovrenović, Dubravko. “Crni bosanski kralj u historiografiji i narodnoj predaji”. Međunarodna naučna konferencija “Stjepan Tomašević (1461-1463) - slom srednjovjekovnog Bosanskog Kraljevstva”, Jajce 12-13.11.2011. (Napomena: Nakon višegodišnjeg odugovlačenja da objave Zbornika radova, ovaj rad su zagrebački Jezuiti izbacili tj. cenzurisali iz Zbornika kao da nikad nije ni postojao.)
- ↑ Bojanovski, Ivo. Razdoblje rimske uprave u Visokom i okolini kroz historiju (Prvi dio: predhistorija, antika i srednji vijek). Visoko, 1984.
- ↑ Bury, John Bagnell. History of the Later Roman Empire, Macmillan & Co., 1923.
- ↑ Tibor Živković (2012) De Conversione Croatorum et Serborum: A Lost Source. Istorijski institut Beograd, Posebna izdanja, Book 62. ISBN 9788677430962, 255 pp.
- ↑ Bury, John Bagnell (1906) The Treatise De administrando imperio. Byzantinische Zeitschrift 15(2):517–577.
- ↑ Bury, John Bagnell (1907) The Ceremonial Book of Constantine Porphyrogennetos. English Historical Review 22:209–227.
- ↑ Latinski prevod riječi "servi", latin-dictionary.net
- ↑ Latinski prevod iskvarenog oblika "croatini" od "cretini", Google Translate Project
- ↑ Latinski prevod korijena "nae", latin-dictionary.net
- ↑ Latinski prevod korijena "bos", Google Translate Project
- ↑ Turski prevod riječi boşuna, Google Translate Project
- ↑ Wilkes, John. The Illyrians, Oxford Press, 1996; 2000.
- ↑ Yee, Sienho. The New Constitution of Bosnia and Herzegovina. European Journal of International Law 7:2, 1996.
- ↑ Kajan, Ibrahim. Katarina kraljica bosanska. Bosanska riječ, Tuzla, 2004.
- ↑ Intelligence Report: Bosnia and Herzegovina, Confidential Report No.10, February. Historical Section, Foreign Office UK, 1919. (bos. Bosna i Hercegovina: povjerljivi obavještajni izvještaj broj 10, za februar. Historijski odjel Ministarstva vanjskih poslova V. Britanije, 1919.)
- ↑ O‘Donoghue, J, Goulding, L., Allen, G. (2004) Consumer Price Inflation since 1750. Economic Trends 604:38-46.
- ↑ Chossudovsky, Michel (1996) Economic War Crimes: Dismantling Former Yugoslavia, Recolonizing Bosnia-Herzegovina. Global Research, July 15, 2017 (Global Research, 19 February 2002), first published in: Covert Action Quarterly 56, Spring 1996. (bos. Ekonomski ratni zločini: Demontaža Jugoslavije i rekolonizacija Bosne-Hercegovine)
