Kotromanići

Izvor: Wikipedia Rojalista
(Preusmjereno sa Kotromanić)
Idi na: navigacija, traži
Bosanska Kraljevska Porodica
Kotromanići
Kotromanic-Ancient wiki sinis.png
Jedini poznati grb Kotromanića od prije 1463. Priložen od strane bosanskog ambasadora tokom Sabora u Konstanzi 1414-1418 (prema grbovnicima Richentala i Wernigerodera iz tog vremena - gdje König von Wossen znači Kralj Bosanski na arhaičnom Njemačkom). Kotromanići su kadetska dinastija Árpádovih, pa je i grb izveden iz Grba Árpádovih od kojih su Ban Borić tj. Kotromanići i dobili pravo na suverenitet nad Bosnom pa je i grb Berislavića na isti način izveden iz grba Árpádovih. Grb Kotromanića je sa obrnuto položenom gredom što je heraldička rijetkost rezervisana za vanbračno rođene prinčeve u ranom srednjem vijeku pa su Kotromanići očito potomci Bana Borića čiji grb takođe nosi obrnutu gredu. Verziju grba u anžuvinjskoj plavoj boji umjesto arpadovske crvene podmetnuće Franjevci u svom falsifikatu Fojnički grbovnik iz sredine XIX v, kako bi izbrisali dokaz da pravo na bosanski suverenitet potiče od mađarske krune te je tako najstarije na Balkanu i sva druga prava su iz njega izvedena. Prevara je od ogromne važnosti za Vatikanov projekat rentanja Balkana strancima pa tako Wikipedija (na svim jezicima) ne dopušta ovaj grb na vrh stranica o Kotromanićima i umjesto njega podmeće Tvrtkov lažni (plavi) grb.

Države Ilirik (Bosna Hrvatska Srbija)
Roditeljska dinastija - Berislavići
- Árpád
Osnivač Prvi Vicekralj i ban Borić (1141-cca.1173)
Posljednji vladar Kralj Tomašević (1461-1463)
Osnovana 1141
Svrgnuta 1463
Originalan izgled i boje jedinog poznatog grba Kotromanića od prije 1463. Priložen od strane bosanskog ambasadora na Saboru u Konstanzi 1414-1418 (prema grbovnicima Richentala i Wernigerodera iz tog vremena - gdje König von Wossen znači Kralj Bosanski na arhaičnom Njemačkom). Sadrži ukrasni prikaz dvaju vladavina kralja Ostoje Kotromanića (od 1398–1404 i od 1409–1418). Kompleksan grb je prvi put predstavljen u sažetom obliku (tek prikaz Ostojine ruke sa uzdignutim mačem) 1515 na slavoluku Cara Maksimilijana (treći odozgo). Franjevci su u svom falsifikatu Fojnički grbovnik iz XIX v. iskoristili taj sažetak - ruku kralja Ostoje sa podignutim mačem - kao lažni grb Bosne, sakrivši tako od generacija Arpadovsku crveno-bijelu šaru.

Kotromanići su autohtona bosanska vladarska dinastija, koju je u XII vijeku osnovao mađarski princ i prvi Vicekralj Bosne ban Borić nakon što je Bosnu kao kolijevku evropske civilizacije dobio od mađarskog kralja[1][2]. Kao što je to bilo pravilo za vicekraljeve prinčevata određenih da prerastu u kraljevstva, i Borić je za taj novi ogranak svog posavskog plemena Berislavića skovao novo ime. Tako su Kotromanići nazvani po latinskom: coutor [3] +romani [4], u doslovnom značenju saveznici Rima.

Međutim, nakon nekoliko vijekova bezuspješnih pokušaja pokatoličenja Bosanaca te njihove nesmanjene podložnosti uticaju pravoslavlja (Kotromanići su lukavstvima pokušavali održati nezavisnost pa bi npr. braća iz iste generacije Kotromanića uzimali različite vjere), iz ponašanja Vatikana postaje jasno da je Sveta stolica usvojila stav da je brutalno pokoravanje Bosne jedini način za osiguranje katoličanstva na Drini kao zamišljenoj granici katoličanstva i pravoslavlja nakon Velike šizme (raskola) 1054.

Stoga će Vatikan u dva navrata pokušati preuzeti suverenitet nad Bosnom - prvi put udajom bosanske Princeze Marije Kotromanić za mađarskog Kralja Sigismunda i prenosom prava nad Bosnom sa nje na Sigismunda kao Svetog rimskog imperatora bez djece čime bi Bosna postala papat (vlasništvo pape), a drugi put dovođenjem Otomana kao načina za iskorjenjivanje Kotromanića te fabrikovanjem testamenta princeze Katarine Kosača kojim ona Bosnu bespravno ostavlja papama u vlasništvo.

Postanak

Grb Arpada, nasuprot grbova kadetskih im tj. izvedenih bosanskih dinastija Kotromanića i Berislavića (od XVI v. kao Omerbašići). Tako su i grbovi obje bosanske vladarske loze izvedeni iz grba mađarske vladarske dinastije Árpád. Grb Berislavića izveden je iz grba Árpáda na način da Berislavići priznaju nadsuverenitet Kotromanićima ali se ne odriču prava na Bosnu - koje su i aktivirali 1463-1535.
Grb južnobosanskih plemića Kosača takođe izveden iz grba Árpáda, ali tako da Kosače priznaju vazalski odnos pod Kotromanićima i odriču se pretenzija na Bosnu.

Vicekraljevi su u mnogim slučajevima uspostavljali vlast nezavisnu od monarha koji ih je imenovao, pod vlastitom domaćom dinastijom samostalnih insignija (heraldičkih[5] obilježja) koja na kraju preraste u kraljevsku. Primjeri ovoga su bosanski ban Borić, osnivač dinastije Kotromanića koja će vladati Bosnom od 1141-1463, egipatski Hidiv Muhammad Ali-paša, osnivač dinastije Alawiyya koja će vladati Egiptom od 1805-1952, itd. U Evropi su npr. vladari iz dinastije Habsburga sve do XVIII vijeka postavljali svoje vicekraljeve kasnijih kraljevina: Aragona, Valencije, Navare, Sardinije, Sicilije te Napuljske kraljevine; kao i Katalonskog prinčevata te Portugala.

Gašenje

Lažni Grb Kralja Tvrtka I Kotromanića, tj. navodne dinastije Tvrtković Kotromanić. Originalnu arpadovsku crvenu boju su Franjevci u falsifikatu iz sredine XIX v. Fojnički grbovnik u prevari zamijenili anžuvinjskom plavom i grb dodijelili nepostojećoj porodici "Kotromanići Tvrtkovići" dok su same Kotromaniće preimenovali u "Kotromanoviće" a originalne crveno-bijele pruge zamijenili žuto-plavim. Tako se, kao i skrivanjem istine o Borićevom identitetu, nastojalo zamračiti najstariju istoriju Bosne i činjenicu da pravo na suverenitet nad Bosnom potiče od Mađarske Krune te je kao takvo najstarije među ilirskim narodima ("na Balkanu") a sva ostala prava podređena tom pravu i iz njega izvedena. (Danas se zna da je bosansko srednjovjekovno pravo bilo zasnovano na ugarskom i rimskom pravu, što je ostalo do danas u javnom pravu (uvođenje u upotrebu pečata, način nasljeđivanja očevine, i dr.), ustroju i organizaciji banske odnosno kraljevske vlasti te funkcionisanju kraljevske kancelarije, kao i u definisanju onih najvažnijih - svojinskih, vlasničkih odnosa.[6]) Bosanski Franjevci su poznati manipulanti, npr. falsifikovali su i Ahdnamu, podmeću lažni kostur prošlog kralja Tomaševića, itd. Radi sektašenja i korupcije su ih inostrani Franjevci javno osudili.

Nakon više generacija uspješnog održavanja Bosne nezavisnom (uglavnom pomoću diplomatske vještine i pravovremenih vojnih saveza), dinastiju Kotromanić iskorijenili su Otomani po upadu u Bosnu 1463 a u bliskoj saradnji sa Vatikanom koji Bosnu renta stranim silama od rimske okupacije 9 g.n.e.. Po iskorjenjivanju Kotromanića, upravu nad Bosnom preuzima kraljevska loza Banova i Prinčeva Berislavića koji će prijestolnicu Jajce kao i većinu zemlje, a naročito sjever te zapad, držati slobodnim još preko jednog vijeka.

Legenda o princezi Katarini Kosača (pogrešno predstavljanoj kao suverena kraljica koja je ostavila Bosnu papi) i njenoj djeci kao nastavljačima dinastije Kotromanića nema temelja u činjenicama niti pravnih posljedica. Naime, Katarina udajom nije stekla pravo na suverenitet (pa ni da ostavlja Bosnu bilo kome) i bila je žena predzadnjeg a ne zadnjeg kralja iz dinastije Kotromanića. Osim toga, u trenutku regicida zadnjeg kralja iz dinastije Kotromanića (kao već tada udovica i godinama tek opet princeza) nije bila ni majka prijestolonasljednika a to bi je po Crkvinom pravu moglo učiniti regentom. Ona je sigurno u tom trenutku bila ostala i bez svoje djece koju su Turci bez skoro imalo sumnje ubili kad i ostale Kotromaniće, budući da ne bi imali motiva da ubiju ni ostatak te dinastije da su ostavili u životu njenu djecu koja bi tu dinastiju mogli nastaviti.

Kasniji Grb Kotromanića sa naknadno dodanim mu anžuvinjskim ljiljanima, polovina XVI v.
Porodični grb Mađarske vladarske dinastije Árpáda, roditeljske Berislavićima i Kotromanićima - i iz grbova je očito da su Berislavići tj. Omerbašići, baš kao i Kotromanići, kadetske (izvedene) vladarske dinastije roditeljskoj im arpadskoj dinastiji.

Iako je tada bilo uobičajeno da se zarobljenu djecu može otkupiti kada bi ih Turci u nekoj opsadi zarobili, Katarina je više puta odlazila na granicu sa Turskom da pregovara oko otkupa, međutim nije nikad uspjela djecu čak ni vidjeti što je takođe bilo sumnjivo. Na kraju, čak i da su joj djecu ostavili u životu, odnosno kako legenda tvrdi "odveli u Stambol", to bi ustvari bilo potvrda da oni nisu niti bili prijestolonasljednici, a time ni Katarina regent.

Naprosto, ne postoje ni teoretske šanse da je njen testament validan. Crkva je tako izmislila mit u kom su Otomani djecu Katarine ne samo poštedili nego čak na svom dvoru odgojili. Očito, Crkva je isključivo pomoću tih romantičarskih fabrikacija i mogla tvrditi da je Katarina bila regent u ime prijestolonasljednika. Vatikan nikad nije vidio Bosnu kao bilo šta osim lak plijen, i misliti bilo šta drugo o odnosima u geopolitici je krajnje naivno. Namjera Vatikana nije ni tada kao ni danas bila sačuvati Bosnu radi Bosne i njenih ljudi već radi interesa Vatikana, što se vidi iz pomenute činjenice da Vatikan renta Bosnu raznim okupatorima od XV vijeka do Daytona.

Prethodni pokušaj uništenja Kotromanića od strane Vatikana

Prije dovođenja Otomana da iskorijene Kotromaniće, Vatikan je isto pokušao i sa dovođenjem neviđene mađarske vojske pod Sigismundom kog su prethodno naveli na ogromnu ličnu mržnju prema Bosancima koja će rezultirati i prvim elitocidom u Bosni, na Kraljevskom gradu Doboru 1408 od čega se Bosna neće oporaviti te će tako teško ranjena pasti pod Otomane - prvi put 1463 i drugi put 1527.

Naime, povod Sigismundovog bijesa prema Bosancima ležao je u posljedicama lukavstva kojim je vremešni bosanski Kralj Dabiša, naslijedivši Kralja Tvrtka I, uslovno abdicirao u korist Sigismunda tako što mu je po svojoj smrti zavještao krunu Bosansku. U zamjenu za tu lukavu ponudu Sigismund odustaje od napada na Bosnu 1394. Sigismund je Bosnu smatrao vlasništvom po pravu svoje žene Kraljice Marije Mađarske kćerke Kraljice Elizabete Bosanske (a koja je bila kćerka Bana Stjepana II Kotromanića i rodica Kralja Tvrtka I) po čijem nasljednom pravu od Marijinog oca te od njenog direktnog pretka mađarskog princa Borića je Sigismund vladao i Mađarskom. Međutim, pred Dabišinu smrt (8. septembra 1395), trudna Kraljica Marija tokom jahanja u šumi iznad Budima 17. maja 1395 doživi nesreću u kojoj je preplašeni konj zbaci i ona pobaci nerođenog sina te i sama umre. Sigismund time osta bez jedinog prijestolonasljednika te će se njegova loza ugasiti. Pošto je Dabiša za par mjeseci ipak nadživio Kraljicu Mariju (čije se pravo na Bosnu ugasilo njenom smrću), bosanski velikaši odbiju da okrune Sigismunda za Kralja Bosne. Sigismund na savjet Crkve (koja je Bosnu optuživala za herezu - zapravo podložnost uticaju pravoslavlja) okrivi za smrt žene i sina zavjeru Bosanaca, te se zavješta da će Bosnu pretvoriti u prah i pepeo.

Međutim, kako će i kasniji događaji pokazati, tursko pokoravanje Bosne - kom je prethodio i mađarski elitocid na Doboru kao strateško omekšavanje terena - jest djelo Vatikana u čijem daleko krupnijem interesu je bilo i ubistvo Kraljice Marije te potpuno gašenje i prava Kotromanića i prava Sigismunda na Bosnu. Bosanski velikaši su naime odbili krunisati Sigismunda pošto su prozreli raniju prevaru Vatikana u kojoj je papinskim posredovanjem Kraljica Marija udajom za Sigismunda prenijela pravo na Bosnu na njega, a pošto je Vatikan još od 1378 namjeravao ustoličiti Sigismunda i za Svetog rimskog imperatora (kao Brandenburškog Princa od smrti prethodnog Imperatora 1378, te zadnjeg izdanka Dinastije Luxembourg i predvodnika Krstaških ratova, smatranog najčistijim plemićem Evrope) - po njegovoj i smrti Kraljice Marije bez nasljednika pravo na Bosnu bi prešlo na Vatikan tj. pape. Po smrti Marije, u Mađarskoj je nastupila ustavna kriza pošto su domaći vlastelini namjeravali Sigismundu oduzeti Mađarsku krunu na koju više nije imao pravo. Ali velikaši popuste pod pritiskom Vatikana koji posreduje da Sigismund oženi "najčistiju plemkinju Evrope" Barbaru Celjsku, koja više nije mogla rađati čime bi plan papa da dogovorenim brakovima preotmu Bosnu bio osiguran.

Kako je naprijed navedeno, sličnu prevaru pokušaće pape i kasnije, pomoću lažnog testamenta princeze Katarine Kosača. Za tu prevaru, pape navedu Otomane da udare na Kotromaniće tako što na nagovor papinog ličnog izaslanika, legata kardinala Carvajala, Kralj Stjepan Tomaš (1444–1461) nakon više pokušaja Vatikana da preko Mađarske izdejstvuju da Bosna napadne Tursku (npr. Doborska povelja od 11.11.1449), konačno 1457 na Doboru donese istorijsku pogubnu odluku o raskidu vazalstva prema Otomanima, nakon čega Vatikan ostavlja Bosnu u nemilosti Turaka razjarenih tom odlukom.[7]

Vezano

Vanjski linkovi

Reference

  1. Bálint Hóman (1938) Geschichte des ungarischen Mittelalters I, Berlin, str.391. "Godine 1158, Vojvoda Ladislav dolazi u Bizant, u čijem je Bosanskom vojvodstvu Geza znatno ranije već postavio Bana Borisa za Regenta." To regentstvo je bilo upravo u ime Vojvode Bosanskog princa Ladislava koji je 1137 dobio Bosnu kao maloljetnik tj. u 6-oj godini života.
  2. Nada Klaić (1994) Srednjovjekovna Bosna: Politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe (1377 g), Grafički Zavod Hrvatske, Zagreb, str.48-49. ISBN 9536112051, 9789536112050. PDF Klaićeva citira Hómana po kom je Banus Boris dobio Bosnu od Géze II na upravu kao Regent, pa odmah zatim identifikuje Bana Borisa kao princa Borisa Kalamanosa. Regentstvo je bilo u ime maloljetnog princa Ladislava, vojvode Bosanskog, ali koji po punoljetstvu 1149 nikada nije preuzeo vlast nad Bosnom, čime je ista trajno postala Borisova.
  3. http://latin-dictionary.net/definition/14587/coutor-couti-cousus
  4. http://latin-dictionary.net/definition/33696/romanus-romani
  5. Fox-Davies, Arthur Charles and Graham Johnston. A Complete Guide to Heraldry. London: TC & EC Jack, 1909. Vidi naročito: Pog. o vanbračno rođenim prinčevima, str. 508.
  6. Drino, Dž. (2010) "Tešanjska povijesna razmeđa - susret srednjovjekovnih kultura Ugarske i Bosne (Ogled o uplivu ugarskog prava u pravo srednjovjekovne Bosne)". Anali Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici 5:119-127
  7. Franknoj, V. (1890) Kardinal Carvajal u Bosni 1457. Glasnik Zemaljskog muzeja BiH 9-12 - WM II, str.330