Dobor

Izvor: Wikipedia Rojalista
Idi na: navigacija, traži
Kraljevski grad Dobor
Berislavici-Doborski wiki sm.png
Dobor.jpg
Dobor mapaBW.jpg
Bivši nazivi Doboreum
Alternativna imena "Gradina Dobor", "Dobor grad", "Dobor kula"
Opće informacije
Status Kraljevski grad
Vrsta Tvrđava
Arhitekturni stil Burg
Lokacija Jakeš (Modriča-Odžak)
Država Bosna
Koordinate 3166-2:BA-SRP 44°58′15″N 18°16′02″E / 44.970898°N 18.267222°E / 44.970898; 18.267222
Trenutni stanari Nenastanjen
Nazvano po Dabar (životinja)
Konstrukcija početa - cca 1140 (drveno utvrđenje bana Borića);
- 1388 (kameni burg bana Ivaniša Horvata)
Renovirano 1957 (konzervacija)[1]
1960 (raščišćavanje ruševina)[2]
Demolirano 01.05.1408 (Sigismund Luksemburški)
23.11.1716 (pukovnik Maksimilijan Petraš)
Vlasnik - Bosanski ban Borić
- Bosanska kraljevska porodica Kotromanići
- Bosanski ban Ivaniš Berislavić
- Bosanski ban Franjo Berislavić
- Bosanski ban Ivan Berislavić
- Bosanski ban i Princ Stjepan Berislavić
- Bosanska kraljevska porodica Omerbašići
Visina
Visina 30 m (pokrovljen)
Krov Ne
Dimenzije
Prečnik 11-10 m (kule)
Ostale dimenzije Bedemi dužine 18 m
Tehnički detalji
Strukturni sistem Utvrđeni grad
Materijal Kamen
Veličina 150 x 30 m (dvorište 16 x 8 m)
Broj spratova 5
Dizajn i konstrukcija
Potpisnik ugovora Kralj Tvrtko I
Poznato po Ban Borić, Kralj Tomaš, prvi elitocid u Bosni
Ostale informacije
Parking Improvizovani

Kraljevski grad Dobor u Jakešu, Modriča-Odžak, je drevni grad u sjevernoj Bosni izgrađen na mjestu naselja iz praistorije. Usljed svog geostrateškog položaja, utiješnjen između planina Trebave i Vučijaka radi čega je prozvan "Vrata Bosne", spadao je među najvažnije gradove za odbranu zemlje još stotinama godinama nakon Srednjeg vijeka.[3]

Dobor je bio uzor za gradnju svih ostalih gradova u tim krajevima (Maglaj, Srebrenica, Doboj, Sokol kraj Gračanice i dr.), pa ga se smatra začetnikom gradskog tipa sa polukružnim kulama. Taj oblik, koji će postati karakterističan za kule u sjeveroistočnoj Bosni, najprije nalazimo na Doboru, "gotovo u uzornom tipnom rasporedu".[4]

Istorijat

Predmeti s Dobora: (9) rimski ključ, (4) nalaz analogan nalazima iz Stoca, (5) nalaz analogan predmetima iz Butmira, a slični su im i nalasci (1), (2), (3). Na Doboru su pronađene i znatne količine srednjovjekovne grnčarije, novca i dr.[5]

Dobor je bio sjedište bosanskih kraljeva uključujući Stjepana Tomaša, te banova počev od bana Borića čije se drveno utvrđenje, kao i kasnije u Cerniku kraj Broda, nalazilo u Doboru pa otud i prikaz dabra na Borićevom grbu. Grad su uz dozvolu Kralja Tvrtka I ozidali braća Horvati 1387, a najduže se nalazio u posjedu Borićeve dinastije Berislavića Doborskih koji su bili i zaštitnici grada (comes perpetuus de Dobor)[6]. Osim najvažnije titule Ban Bosanski (Ban de Bosna), Berislavići su uživali i titule Gospodar Posavine (Signor de Posava, Lord of Posavina), Knez Doborski, Ban Jajački i dr.[5] Da bi strateški put iz Slavonije preko šamačke skele u Bosnu zaštitili od Turaka, Berislavići su sagradili i tvrđave u Jarugama (Jarki) i Novom Gradu, 1500.

Nakon što je sultanov unuk Husrev-beg naredio ubistvo princa Stjepana Berislavića 1535 (a pošto je ovaj odbio da abdicira tri trona u korist sultana), zauzima mu gradove Dobor, Kobaš, Brod i dr., te mu uzurpira vladarske (lat. regalia) tj. kraljevske posjede u Modriči-Odžaku uvođenjem samog sebe u posjed (vakuf).[5] Nakon više od pet vijekova odoljevanja ratovima i napadačima, grad 1716 konačno razaraju Austrijanci, i od tad je nenastanjen.

Više prethodnih režima je potvrdilo status Dobora kao Nacionalnog spomenika.[6][7] Konzervacija je započela 1957[1], a raščišćavanje 1960[2].


Praistorija

Vučedolska keramika i staklene čaše, Dobor.[5]

Bosna je zemlja drevne Starobosanske civilizacije i kolijevka današnje zapadne civilizacije, pa su se i bosanski srednjovjekovni gradovi razvili najvećim dijelom iz autohtonih utvrđenja iz ranijih vremena. Tokom arheoloških iskopavanja na Doboru pronađeni su brojni predmeti iz praistorije, uključujući obilne ostatke Vučedolske keramike (Vučedolska kultura, 3000–2200 p.n.e.), utega i dr.[5] Pronađeni su i ostaci praistorijskog zemljanog utvrđenja, pa je na Doboru postojalo utvrđenje još u praistorijsko doba, te u Antici. Otkriveno je sedam arheoloških slojeva uključujući one iz Željeznog doba (2200-1000 p.n.e), a značajni su i ostaci Kostolačke kulture (3250-3000 p.n.e.)[8].

I na drugim lokalitetima u Bosni utvrđeno je postojanje starijih naselja i utvrda, kako iz neolita (8.000-2.000 p.n.e.) tako i iz paleolita (prije 10.000-30.000 godina). Iskopavanja su pokazala da su se, kao i Dobor, i brojni drugi srednjovjekovni gradovi razvili na mjestima praistorijskih gradova, npr.: Bobovac, Vranduk, Borač, Vratar, Sokolac (Sokograd) na Plivi, itd.[9]

Antika

Na Doboru su pronađeni predmeti iz Ilirskog perioda, odnosno Rimskog perioda istovjetni onim sa lokaliteta Butmira.[5] Arheološki nalazi s Dobora čuvaju se u Arheološkoj zbirci Muzeja u Doboju.[10]


Srednji vijek

Karta Bosne 1390, sa položajem Dobora.

Dobor je Kraljevski grad jer su oko Modriče bili kraljevski posjedi, što vidimo iz činjenice da ga je Kralj Tvrtko I mogao ustupiti braći Horvat ("kraljevska domena").[5] Tako je u njemu Kralj Stjepan Tomaš (1444–1461) nakon više pokušaja Vatikana da preko Mađarske izdejstvuju da Bosna napadne Tursku (npr. Doborska povelja od 11.11.1449), konačno 1457 donio istorijsku odluku o raskidu vazalstva prema Otomanima a na nagovor papinog ličnog izaslanika, legata kardinala Carvajala, nakon čega Vatikan ostavlja Bosnu u nemilosti Turaka razjarenih tom odlukom.[11] To je bila klasična geostrateška zamka Vatikana.

Dobor je poznat i po masakru patriotskih plemića od strane Sigismunda Luksemburškog 1408, a koji je nakon prvog paljenja Dobora 1394 sa 30.000 vojnika, u Bosnu zatim provalio sa čak 200.000 vojnika u sedam naleta (1398, 1404, 1405, 1406, 1407, 1408, 1410) od kojih je pet lično predvodio, te nakon velikih borbi razorio i spalio brojne gradove (neke više puta) među kojima i Dobor na kom se Kralj Tvrtko II sa velikom vojskom uspješno branio sve do maja 1408.[8] Tom prilikom je Sigismund 126-torici "zarobljene zemaljske gospode" odrubio glave a tijela pobacao sa stijene kod Dobora. Neki izvori navode broj od 171 ubijenog.[12] Nakon toga Sigismund vraća iz egzila Kralja Ostoju Kotromanića (1398–1404, 1409–1418), sina Kralja Tvrtka I i brata budućeg Kralja Tvrtka II.


Doborska povelja Kralja Tomaša od 11.11.1449. Nacionalni arhiv Mađarske, DL 44556.

O tim događajima je zapis ostavio i ljetopisac Dlugoš: "I mnoge je gradove koji su mu se opirali mačem osvojio i mnogim je Bosancima ili glave odrubio ili ih sa zidina pobacao". Hroničari su zabilježili da se radilo o bestijalnom masakru punom ritualnih zvjerstava čime je Sigismund proslavio Vulpurgijsko slavlje (njem. Walpurgisnacht) - starogermanski ritual prinošenja ljudskih žrtava vješticama.[13] Bio je to prvi elitocid u istoriji Bosanske države, čime je Vatikan pripremio teren Otomanima za okupaciju.

Naime, povod Sigismundovog bijesa prema Bosancima ležao je u posljedicama lukavstva kojim je vremešni bosanski Kralj Dabiša, naslijedivši Kralja Tvrtka I, uslovno abdicirao u korist Sigismunda tako što mu je po svojoj smrti zavještao krunu Bosansku. (Kotromanići su se inače često koristili lukavstvima kako bi održali nezavisnost zemlje, poput prihvatanja različitih vjera od strane braće u istoj generaciji Kraljevske porodice.) U zamjenu za tu lukavu ponudu Sigismund odustaje od napada na Bosnu 1394.

Sigismund je Bosnu smatrao vlasništvom po pravu svoje žene Kraljice Marije Mađarske kćerke Kraljice Elizabete Bosanske (a koja je bila kćerka Bana Stjepana II Kotromanića i rodica Kralja Tvrtka I) po čijem nasljednom pravu od Marijinog oca te od njenog direktnog pretka mađarskog princa Borića, je Sigismund vladao i Mađarskom. Međutim, pred Dabišinu smrt (8. septembra 1395), trudna Kraljica Marija tokom jahanja u šumi iznad Budima 17. maja 1395 doživi nesreću u kojoj je preplašeni konj zbaci i ona pobaci sina i sama umre. Sigismund osta bez jedinog prijestolonasljednika te će se njegova loza ugasiti. Pošto je Dabiša za par mjeseci ipak nadživio Kraljicu Mariju (čije se pravo na Bosnu ugasilo njenom smrću), bosanski velikaši odbiju da okrune Sigismunda za Kralja Bosne. Sigismund za smrt žene i sina na savjet Crkve (koja je Bosnu optuživala za herezu - zapravo podložnost uticaju pravoslavlja) okrivi zavjeru Bosanaca, te odluči da će Bosnu pokoriti.

Međutim, kako će i kasniji događaji pokazati, tursko pokoravanje Bosne - kom je prethodio i mađarski elitocid na Doboru kao strateško omekšavanje terena - jest djelo Vatikana u čijem daleko krupnijem interesu je bilo i ubistvo Kraljice Marije te potpuno gašenje i prava Kotromanića i prava Sigismunda na Bosnu. Bosanski velikaši su naime odbili krunisati Sigismunda pošto su prozreli raniju prevaru Vatikana u kojoj je papinskim posredovanjem Kraljica Marija udajom za Sigismunda prenijela pravo na Bosnu na njega, a pošto je Vatikan još od 1378 namjeravao ustoličiti Sigismunda i za Svetog rimskog imperatora (kao Brandenburškog Princa od smrti prethodnog Imperatora 1378, te zadnjeg izdanka Dinastije Luxembourg i predvodnika Krstaških ratova, smatranog najčistijim plemićem Evrope) - po njegovoj i smrti Kraljice Marije bez nasljednika pravo na Bosnu bi prešlo na Vatikan tj. pape. Po smrti Marije, u Mađarskoj je nastupila ustavna kriza pošto su domaći vlastelini namjeravali Sigismundu oduzeti Mađarsku krunu na koju više nije imao pravo. Ali velikaši popuste pod pritiskom Vatikana koji posreduje da Sigismund oženi "najčistiju plemkinju Evrope" Barbaru Celjsku, koja više nije mogla rađati čime bi plan papa da dogovorenim brakovima preotmu Bosnu bio osiguran.

Sličnu prevaru pokušaće pape i kasnije, sa lažnim testamentom princeze Katarine Kosača kojim im Bosnu ostavlja u vlasništvo. Kako je naprijed navedeno, za tu prevaru pape će gurnuti Tomaša u rat sa Otomanima koji Bosna nije mogla dobiti, i za isti mu pod raznim izgovorima uskratiti sve apele za vojnu pomoć. Vatikan Bosnu (užu Iliriju) renta stranim silama od rimske okupacije 9 g.n.e.


Austrijske agresije

Višegrad cca 1530, gravura po putopiscu Benediktu Kuripečiću. Vrlo sličan izgledu Dobora tog doba.[5]

Grad je napušten 1716 u toku austrijsko-turskog rata (1716—1718), kad ga je bez borbe 23.11.1716 zauzeo pukovnik Maksimilijan Petraš, koji je 1707 za svoje ranije zasluge u agresiji na Bosnu dobio u posjed drugi Borićev dvorac Cernik. Turska posada sa Dobora od 200 vojnika se povukla u Gračanicu, dok je Petraš zarobio 3 topa, 16 centnera praha, 300 kugli, 10000 metara žita, itd. Austrijanci su grad temeljito razorili kako to izloženo mjesto, koje sami nisu mogli držati, opet ne bi dopalo Turcima. Već 24.11.1716 Petraš se vratio u Brod, a u tako porušenu tvrđavu nisu se više povratili ni Turci čak ni nakon Požarevačkog mira (21.7.1718). Dobor je napušten, a njegovu ulogu preuzela je Derventa koju će Petraš iste godine takođe porušiti. Dobor se 1737 spominje kao "napušteno utvrđenje Bodenstein".

Uništenje i konzervatorski radovi

Konzervaciji se pristupilo 1957[1], a raščišćavanju ruševina 1960[2]. Obimna istraživanja 1969-1973 naišla su na dobro sačuvano jezgro srednjovjekovnog grada, iako načeto i teško oronulo. Namjerna rušenja gradskih objekata u XVIII v. primjećuju se naročito na velikoj kuli u nižim zonama korpusa moćnog tornja. Teže je bila oštećena i manja kula, kad je porušeno i krunište (prsobran) na bedemu dvorišta. Zapadna kula je sačuvana do visine oko 20 m, ali teško oštećena pri vrhu i u donjim dijelovima. Zid predzida, koji je zatvarao prostor između vanjskih i unutrašnjih utvrda, takođe je porušen. Austrijanci su teže oštetili i južni bedem vanjskog obora, a tokom raščišćavanja zatečeni su ostaci mjestimično visoki nešto preko 3 m. Među namjernim razaranjima iz 1716 su i rušenje krovišta na kulama, te zgrada u oboru i drvene konstrukcije u dvorištu grada. O izgledu tog drvenog objekta u dvorištu, namijenjenog za stanovanje, nema arheoloških podataka, ali neku ideju za njegovu rekonstnikciju daje poznati izgled Višegrada oko 1530 (slika) koji jako podsjeća na gradsku jezgru Dobora sa dvije oble kule i dvorištem između.

I tako razoren, Dobor je po svom arhitektonskom sklopu sačuvao izgled razvijenog burga iz prve polovine XV v., tj. utvrde karakteristične za razvijeni feudalizam. Cijelim kompleksom dominirali su kružni tornjevi koji su svojim vertikalama privlačili pažnju putnika namjernika. Relativno sačuvana je cjelovitost gradske arhitekture, ne samo u vertikalnom nego i horizontalnom smislu, iako već prilično degradirana. Velika je kastelološka vrijednost grada kao "okamine" davno prohujalog vremena, kao i njegova istorijska uloga i značaj u prošlosti Bosne, što Dobor čini impozantnim građevinskim ansamblom. U XVI v. je bio nasut i zapadni dio obora, gdje je ranije bio niži nivo terena. To, kao i ojačanje velike kule s vanjske strane, trebalo je povećati odbrambenu sposobnost grada. Ova pojava susreće se i na drugim utvrđenjima koja su se održala nakon XVI v. Samim nasipanjem obora ojačani su bedemi i dobijena platforma za topove. Na nekim gradovima proces pretvaranja burga u artiljerijsku tvrđavu išao je i dalje, a najčešće su rušene visoke branič-kule i umjesto njih građeni bastioni (tabije) i kazamati (Maglaj, Tešanj, Srebrenik, Travnik, Jajce, itd.). Takvih objekata na Doboru nema, i on je ostao i dalje klasični srednjovjekovni grad, te je kao kastelološki dragulj rijedak spomenik kulture.



Reference

  1. 1,0 1,1 1,2 Zavod za zaštitu spomenika NR BiH (1958) Izvještaj o radu Zavoda u 1957 godini. Naše starine V, str.142
  2. 2,0 2,1 2,2 Zavod za zaštitu spomenika NR BiH (1962) Izvještaj o radu zavoda u 1960. godini. Naše starine VIII, str.236
  3. Kreševljaković, Hamdija (1953) Stari bosanski gradovi. Naše starine I, 21-22.
  4. Bojanovski, Ivo (1965) Istraživački i konzervatorski radovi na starom gradu Maglaju (1962–1963). Naše starine X, str.71
  5. 5,0 5,1 5,2 5,3 5,4 5,5 5,6 5,7 Bojanovski, Ivo (1981) Dobor u Usori (Sjeverna Bosna) (Rezultati arheoloških istraživanja 1969-1973). Naše Starine XIV XV, str.11 (titule date u fusnoti 51 na str.27)
  6. 6,0 6,1 Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika (2005) Odluka o proglašenju Starog grada Dobora nacionalnim spomenikom. Službeni Glasnik 75/08.
  7. Tafro, Derviš (1954) Iz istorije zaštite spomenika kulture u Bosni i Hercegovini do Oslobođenja 1945. Naše starine III, str.11
  8. 8,0 8,1 Bašić, R. et al. (1986) Modriča sa okolinom u prošlosti. Izdanje Odbora za Monografiju "Modriča i okolina kroz istoriju", 473 str.
  9. Bojanovski, Ivo (1965) Istraživački i konzervatorski radovi na starom gradu Maglaju (1962–1963). Naše starine X, str.66
  10. Regionalni muzej u Doboju, Arheološka zbirka. www.MuzejDoboj.com
  11. Franknoj, V. (1890) Kardinal Carvajal u Bosni 1457. Glasnik Zemaljskog muzeja BiH 9-12 - WM II, str.330
  12. Bojanovski, Ivo (1962) Stari grad Bobovac i njegova konzervacija. Naše starine VIII, str.86
  13. Windek, Eberhard (1893) Denkwürdigkeit zur Geschichte des Zeitalters Kaiser Sigismunds, Berlin