Međunarodni pravni poredak

Izvor: Wikipedia Rojalista
Idi na: navigacija, traži
Rezultat geopolitike unutar okvira privremenog Internacionalnog prava UN-a skrojenog po mjeri pobjednica u II svjetskom ratu. Okvir je praćen snažnom državnom propagandom kao "jedini", "najpravedniji" i "vječan" (iako je tek dio milenijskog međunarodnog pravnog poretka i trajaće samo dok traje UN), omogućujući jačima da blefovima (npr. floskulama "slobodan protok roba i kapitala" i dr.) te ograničenom upotrebom sile pokoravaju druge predvođene nedoraslim rukovodiocima i intelektualnim mediokritetima.

Međunarodni pravni poredak (eng. international legal order) je sveobuhvatni sistem koji se sastoji od niza elemenata nastalih do kao i nakon (na temelju) Rimskog prava: povelja, konvencija, kodeksa, papinskih bula, dinastičkih prava, hronika, internacionalnog prava UN-a, itd. Svi ti propisi se zajedno primjenjuju i na taj način čuvaju čovječanstvo od globalne anarhije kao najteže moguće.

Poredak čuvaju stalne (veto) članice Savjeta bezbjednosti UN-a, pa se njime uređuju i interesi tih super-sila. To ne znači da je to "pravo jačeg". Naprotiv, radi se o "pravu nad pravima" koje tako vrijedi za sve nacije, ali poznavanje kojeg je ključno za očuvanje suverenosti malih nacija poput Danske ili Holandije. Nacije, naročito manje, koje slijepo vjeruju tek u privremeno Internacionano pravo UN-a osuđene su na propast. Treba istaći da, iz očitog razloga, pravila poretka na sve načine uvijek nastoji zaobići super-sila koja je trenutno najjača (danas je to SAD), dok joj ostale super-sile u tom na sve načine nastoje parirati tj. otežati te aspiracije. Taj stalni sukob najjačih je izvor opšte stabilnosti u svijetu.

Tako bez obzira na starost nekog dokumenta u međunarodnom pravnom poretku, pravo ostvarivo po tom dokumentu važi sve dok ga se nosilac ne odrekne dobrovoljno. Npr., britanski monarh je i danas suveren Gibraltara na osnovu papira starog preko 300 godina dakle iz vremena od prije Francuske revolucije, Izrael je restaurisan nakon 2000 godina, itd. Na isti način je i povratak Kraljevine Bosne realan i čak jedini mogući put do onog što se popularno označava normalna Bosna.

Monarhistički nasuprot republikanskom suverenitetu

Suverenitet (nadvlast; "tron") se dijeli na vanjski (međunarodni) i unutrašnji (teritorijalni). Vanjska suverenost se dokazuje vlastitom vojskom, a unutrašnja vlastitom policijom i pravosuđem.

Sve do Westfalskog sporazuma 1650, pape su mogli postavljati i smjenjivati monarhe. Do Francuske revolucije 1789, oba suvereniteta je u većini zemalja obnašao monarh u apsolutnoj monarhiji.

Današnje monarhije, koje su većinom parlamentarne, zasnovane su na podjeli vlasti pa unutrašnju obnaša narod putem izabranih parlemenata, a vanjsku uglavnom monarh i to nije nikakva "stvar tradicije" kako strani interesi često podmeću, već je to stvar precizno definisane ustavne uloge suverena. Monarhizam je naročito važan za stabilnost društva tradicionalnog naroda tj. naroda koji kao takav svoje početke ima u antici ili predantici. Vanjska vlast podrazumijeva pitanja kolektivne sigurnosti i stabilnosti: oružane snage, monetarnu politiku, diplomatiju i dr.

Atributi prava na suverenitet (ne i suvereniteta)

Ovdje je bitno napomenuti razliku između prava na suverenitet i samog suvereniteta (suverenosti tj. nadvlasti dokazive na teritoriji policijom i pravosuđem), što se često miješa. Naime, jedino je pravo na suverenitet neupitno, nedjeljivo i neprenosivo - sve dok ga se nosilac dobrovoljno ne odrekne, a sam suverenitet može biti i pravan i bespravan u kom slučaju mu ne pripada nijedan od tri navedena atributa. Nelegalni suverenitet ostaje nelegalan tj. tada se radi o uzurpaciji prava na suverenitet - sve dok se ta suverenost ne ozakoni bilo dobrovoljnim odustajanjem odnosno pristajanjem stvarnog nosioca prava da se istog odrekne, ili preskripcijom tj. protokom 50-100 godina bez diplomatskog odnosno javnog protesta izjavljenog od strane stvarnog vlasnika tog prava (ili njegovog zakonitog nasljednika) ako je pravno sposoban, svjestan postojanja svog prava i protest mu ne ugrožava život ili imovinu.

U pravnoj literaturi, odnosno kod definiranja termina vezanih za nadvlast nad teritorijom, pravo na suverenitet se označava samo kao suverenitet jer se pretpostavlja da se u pravničkom diskursu automatski govori o pravno osnovanim stvarima, osim kad je uzurpacija posebno naznačena.

Kontinuitet prava na suverenitet (ne i suvereniteta)

Isto tako, nijedan naredni pravni okvir kao npr. Internacionalno pravo UN-a ne poništava niti na bilo koji način utiče na prethodna, starija prava. Identično, članstvo u UN odnosno priznavanje ili nepriznavanje od strane drugih država, ili referendumi za nezavisnost - niti daju niti oduzimaju suverenitet pošto:

"Suverenitet ne proističe iz priznavanja, a niti se ukida nepriznavanjem."[1]; "Suverenitet se ne može steći jednostavnim činom osvajanja [bilo pobunom, referendumom ili ratom], niti može biti prenesen na osvajača [ili uzurpatore], ako suveren ne odstupi svojevoljno."[2] Pri tom se dakle u ovim kao i generalno svim pravničkim definicijama, pod suverenitetom misli na pravo na suverenitet, a ne na samu suverenost (postojanje ili vršenje suverene vlasti).

Privremeni pravni okviri

Internacionalno pravo UN-a jest tek privremeni pravni okvir koji regulira odnose među nacijama-članicama te organizacije. Kad nje više ne bude, i taj će pravni okvir nestati. Tako npr. kad se pretača UN-a zvana Liga naroda raspala 1938, nestalo je i njeno Internacionalno pravo ali su nastavile važiti međunarodne konvencije poput Ženevske koja je tako spasila mnoge živote u II svj.ratu, te i ostalo pravno nasljeđe međunarodnog pravnog poretka. Kao i Bosanska monarhija do danas, i sama Liga naroda je međunarodnopravno tj. "na papiru" nastavila pravno postojanje do 1946 tj. osnivanja UN-a, čime međunarodni poredak čuva kontinuitet tj. sebe samog.

Međunarodno pravo kao trajni pravni okvir

Pravno nasljeđe u globalnom poretku seže u vrijeme prije nastanka koncepta nacije, pa ga se stoga kod nas ispravno prevodi kao međunarodno pravo, a ne tek internacionalno pravo (UN-a). Neprijatelji Bosne projektuju stvarnu višedimenzionalnu Bosnu iz itekako važećeg međunarodnog javnog (rojalističkog odnosno porodičnog-dinastičkog) prava kao elementa međunarodnog pravnog poretka, samom svojom starinom nadređenog internacionalnom pravu UN-a, na tek 2D ravan nekakve zamišljene Bosne posmatrane isključivo u okviru internacionalnog prava UN-a ali koje je kao i dinastičko pravo tek jedan od elemenata unutar međunarodnog pravnog poretka i to najmanje snage pošto je i najmlađe. Drugim riječima, neprijatelji Bosne svjesno ignorišu međunarodno rojalističko pravo (pravo dinastije na suverenitet) kao da isto ne postoji tj. kao de ne postoje monarhije u Evropi i svijetu, iako je uzurpacija tog prava od XV vijeka očito uzrok temeljnih nevolja Bosne i istovremeno njen jedini izlaz iz istih.

Jedna od najvećih podvala u diplomatiji jest ona po kojoj u svijetu "vlada pravo jačeg". Naime, s obzirom na homogenost poretka, i najmanje zemlje mogu ostvariti sva svoja prava u okviru tog poretka, pod uslovom da se tamošnji nosilac prava na suverenitet nikad dobrovoljno ne odrekne tog prava. Suverenost tj. svevlast se nekom može oduzeti isključivo na blef - bilo ucjenom, medijskim pritiskom, sankcijama, ograničenom upotrebom sile, itd. Na osnovu pravila međunarodnog poretka moguće je i malim suverenim zemljama da ostanu suverene, i sve što treba da urade je da kažu Ne. Primjeri su brojni: sjevernoamerički starosjedioci ("Indijanci") su predali svoj suverenitet Amerikancima doslovnim potpisivanjem tapija na zemlju, baltičke republike su odbile ultimatume SSSR-a, Srbija odbija ultimatume SAD-a odnosno EU-e i dr. oko Kosova, Danska je odbila članstvo u EU više puta referendumom i pristala tek kad je EU promijenila svoja (velikonjemačka) pravila u korist Danske koja je sad u EU praktično gost, itd. Zahvaljujući međunarodnom poretku, nakon nekog vremena i najveće sile naprosto moraju popustiti i odustati. Tako je danas Internacionalno pravo UN-a, kao tek segment poretka, zapravo alat velikih sila za nametanje svoje volje blefom - ko nasjedne gubi sve, a ko ne nasjedne spašava sve iako nerijetko uz napore. Pošto u njemu očito ne može postojati instrument prisilnog izvršenja, za međunarodni pravni poredak je nebitno na koji konkretan način je neko nenasilnim putem odustao od prava na suverenitet, npr. Amerikanci su starosjedioce opijali alkoholom.

Nasilna promjena koja utiče na suverenitet u cjelini ili djelimično, stiče stalnost isključivo na dva načina: dobrovoljnim potpisivanjem predaje suvereniteta od strane međunarodnopravno legalnog i legitimnog suverena (pri čemu obnašanje suvereniteta ili postojanje pretenzije na taj suverenitet postavljene od strane tog suverena ne bi ugrožavali život ili imovinu tog suverena), što ima trenutni efekat, ili (u slučaju nepostojanja pretenzije punopravnog suverena gdje njeno postojanje ne bi ugrožavalo život ili imovinu tog suverena) nekom vrstom aranžmana koji međutim kroz 50-100 godina prerasta u stalni kao npr. Briselski sporazum koji će kroz 50-100 godina, ako bude važio, dati pravo na kosovski suverenitet tamošnjim vlastima a Srbiji ga oduzeti.

Međunarodno pravo i Bosna

Matematskim rječnikom kazano: dok se većina članica UN-a fizički nalazi u koordinatnom sistemu UN-a (x,y,z), u istom se nalazi tek projekcija Bosne (Protektorat BiH), dok se stvarna, višedimenzionalna Bosna u svoj svojoj kompleksnosti nalazi u sasvim drugom pravničkom koordinatnom sistemu (u,v,w...) koji je tako cjelovit i obuhvata daleko više dimenzija, te za razliku od novijeg koordinatnog sistema UN-a seže u duboku prošlost. Tako se upravo po propisima međunarodnog pravnog poretka prenosio i prisilno uzurpirani suverenitet Bosne od pada Jajca 1527, uvijek na međunarodnim konferencijama: Berlin 1878, Pariz 1919, Teheran 1943, Dayton 1995. Posljednji u nizu transfera, onaj dejtonski, je i najbolja potvrda da je sudbina Bosne vezana isključivo za cjelokupni globalni pravni poredak, odnosno da je Internacionalno pravo UN-a, kao najmlađi pravni okvir, hijerarhijski-pravno najniže i tek okvir za poštivanje starijih (nadređenih mu) normi međunarodnog poretka.

Pošto npr. režim "Republike BiH" nije nastao na međunarodnopravno ispravan način (propisan pravilima o prenosu silom uzurpiranog suvereniteta) tj. na međunarodnoj konferenciji, on za međunarodni poredak nije nikad ni postojao. Internacionalno pravo UN-a samo po sebi ne može promijeniti ništa suštinski oko Bosne tj. vratiti joj legalni suverenitet tj. jednog legalnog suverena odnosno monarha; jednu Vladu. Članstvo u UN ili npr. u Savezu izviđača ili bilo kojoj drugoj organizaciji daje tek člansku kartu te organizacije ali ne i rodni list kao stalni dokument kojim neki narod dokazuje da postoji kao ravnopravno pravno lice unutar međunarodnog poretka.

Naprosto, međunarodni pravni poredak je nadređen unutrašnjem po prirodi stvari (ali je od koristi samo onima koji ga se pridržavaju odnosno pozivaju na njega), i garantuju ga suvereni pet veto-članica UN-a kao najodgovornijih za opštu stabilnost i sigurnost pošto su pobijedile u prošlom svjetskom ratu kojim je uspostavljen važeći svjetski poredak. Upravo stoga je pravna aktivnost NjV-a Kralja Bosanskog uspješna - jer je zasnovana na pravilima međunarodnog pravnog poretka a ne na pravilima unutrašnjeg (dejtonskog) pravnog poretka zaštićenog tek privremenim Internacionalnim pravom UN-a kog se ne tiče legitimnost neke vlasti već samo funkcionalnost svjetskog poretka generalno. A pogotovo je uzalud očekivati da UN utiče na događaje unutar neke teritorije zahvaćene ratnim dejstvima koja u datom trenutku tako nema nikakav stalni pravni poredak, npr. da zaštiti "UN zaštićene zone" tokom ratova u Bosni (BiH) 1990-ih, kao i uopšte vjerovati u te i druge blefove u međunarodnim odnosima.

Normalna Bosna

Očigledno jedini put do normalne Bosne vodi kroz ustaljeni pravnički postupak povrat na pređašnje stanje, u ovom slučaju Bosansku monarhiju tj. Kraljevinu Bosnu. Iz navedenih i brojnih drugih primjera (Gibraltar, Izrael, itd.) je jasno da Bosna ima sve preduslove za taj potez, a da vremenska distanca nije prepreka. Pošto se radi o uzurpaciji predwestfalskog prava i iz drugih razloga, povrat se u skladu s međunarodnim pravom može desiti samo na neki od ili kombinacijom ova tri načina:

  • (1) tako da se međunarodna zajednica uz davanje garancije za mirnu tranziciju dobrovoljno odrekne uzurpacije u korist bosanskog legitimnog suverenog monarha, za šta nije potrebna međunarodna konferencija; naime "Dayton II" i sl. konferencije bi značile tek prenos uzurpacije na novog stranog uzurpatora;
  • (2) tako da predstavnički dom parlamenta, kakvog god pa čak i kolonijalnog, npr. na zahtjev intelektualaca, proglasi odlukom većine povratak monarhističkog poretka. Za taj povratak nisu potrebni ni referendum niti aklamacija pošto se u slučaju Bosne radi o uzurpaciji predwestfalskog prava;
  • (3) tako da nosioci važećeg svjetskog poretka, prvenstveno SAD te Rusija kao najznačajniji vanjski faktor koji je doprinio oslobođenju bivše Jugoslavije od interesa velikonjemačkog ekspanzionizma, priznaju akt bosanskog legitimnog suverenog monarha o poništenja Dejtonskog međunarodnog ugovora, i vrate uzurpirano pravo na suverenitet tom monarhu.

Povrat se ne može izvršiti nasilnim putem, revolucijom i dr. jer se tako monarhije ukidaju. A pošto je iz gornjeg jasno da je Bosna međunarodnopravno samo monarhija (ne zbog nas već zbog međunarodne zajednice koja se svog poretka pridržava beskompromisno), nasilje bi isključivo bilo dio kulminacije Projekta Dayton radi pravnog dokidanja monarhije, tj. konačne trajne teritorijalne podjele po granici naftnih kartela. Naravno, ništa kod toga ne bi bilo trajno, kao što je to bio slučaj i prošli put - kad su se Hitlerova okupacija i podjela zemlje ispostavile kao takođe tek privremene.

Plemenske zajednice

Treba znati i da se Bosance odnosno sve ljude Bosne (BiH) u međunarodnom pravnom poretku još uvijek (tj. sve do donošenja Ukaza o narodima, od 19.11.2016) posmatralo kroz prizmu naroda a ne (jedne) nacije, jer je i suverenitet Bosne uzurpiran u predwestfalskom obliku, tj. prije koncepta nacije. Na osnovu zasluga srpskog naroda u borbi protiv fašizma, na Teheranskoj mirovnoj konferenciji 1943 ozvaničene su tri ravnopravne plemenske zajednice unutar Bosne (BiH) (parola "ni srpska ni hrvatska ni muslimanska") bez označavanja udjela pojedinih zajednica u teritorijalnom suverenitetu Bosne, dok je Beogradu data ograničena hegemonija nad Bosnom (BiH) unutar okvira važećeg svjetskog poretka. U periodu 1945-1995, ta se hegemonija osiguravala nadsistemskim konceptom nacionalnog ključa koji je direktno garantovao dominaciju Srba naprosto jer su najbrojniji jugoslovenski (ilirski) narod pa im je proklamovana ravnopravnost prirodno najviše išla u prilog, a nakon 1995 suštinski istim nadsistemskim konceptom konstitutivnih naroda u kom se zemlje-čuvari važećeg svjetskog poretka pojavljuju kao "svjedoci Dejtonskog ugovora" što je pravno nebitna floskula tj. blef.

Stoga je i označavanje udjela pojedinih naroda u unutrašnjem tj. teritorijalnom suverenitetu Bosne, a koje je izvedeno entitetskom podjelom i oružanim sredstvima 1992-95, za međunarodni pravni poredak prihvatljivo, naročito s obzirom da su Hrvati i Muslimani (kasnije: Bošnjaci) organizovali referendum o pitanjima zajedničkog teritorijalnog suvereniteta bez saglasnosti Srba, čime su prethodno izveli međunarodnopravno pobunu a što je uz agresiju najteža povreda međunarodnog pravnog poretka. Tako ni evidentno prekomjerna upotreba sile od strane srpskih oružanih snaga, koliko god bila za svaku osudu, ne proizvodi međunarodnopravne posljedice. Istovremeno, da stvar bude gora, Bosanci odnosno ljudi u Bosni (BiH) spletom istorijskih okolnosti ni u jednom poretku osim svoje monarhije nemaju pravo i na unutrašnji (jednu Vladu) i na vanjski suverenitet, pošto u međunarodnom pravnom poretku kao kolektiv ne ispunjavaju test zrelosti tj. nemaju minimum 50-100 godina provedenih u demokratskom populističkom poretku. Tako kad bi se "BiH" u ovom istorijskom trenutku i pretvorilo u neku republiku na međunarodnoj konferenciji ili drugačije, i takva republika bi opet bila privremenog karaktera tj. maska uzurpatorima koji bi imali 50-100 godina da osmisle novi pakleni "Projekat Dayton" za rekolonizaciju Bosne.[3]

Istaknuto

Reference

  1. The New Encyclopaedia Britannica, Edition 15, Part 3, Vol. 17, 1981, str. 312.
  2. Ferrero, Guglielmo. The Reconstruction of Europe, 1941, str. 140.
  3. Chossudovsky, Michel (1996) Dismantling Yugoslavia, Recolonising Bosnia. (bos. Demontaža Jugoslavije i rekolonizacija Bosne) CA Quarterly, Spring. Frontline, Vol. 13, No. 5.