Ban Borić

Izvor: Wikipedia Rojalista
Izmjena od 15:45, 18 januar 2022 korisnika Rojalist (Diskusija | doprinosi)

(razl) ←Starije izmjene | Trenutna verzija (razl) | Novija izmjena → (razl)
Idi na: navigacija, traži
Princ Mađarski
Vicekralj i Ban Bosanski
Boril Borić (Boris Kalamanos)
Grb prvog suverena Bosne, Vicekralja Borića[1][2]
Prvi Vicekralj i Ban Bosne
Vladavina 1141-cca.1173
Prethodnik Titula uspostavljena
Nasljednik Dinastija Árpád 1168-1173
Krunidba 1141
Ban Bosne
Nasljednik ban Kulin 1173-1204
Supružnik princeza Ana Dukaina od Bizanta
Djeca Kulin (Koloman) 1137-1204, prethodno guverner Cilicie (zaleđe Kipra)
Dinastija Árpád, Kotromanići
Otac Kralj Kálmán od Mađarske
Majka princeza Eufemija od Ukrajine, 1099-4.4.1139
Rođenje 1114
Kiev (u izgnanstvu s dvora)
Smrt cca.1173
Bosna
Mjesto sahrane Bosna

Uk us flag.jpg This page in English
Grb Arpada, nasuprot grbova kadetskih im tj. izvedenih dinastija Kotromanića i Berislavića Doborskih (Grabarskih). Međutim, originalnu arpadovsku crvenu boju u grbu Kotromanića zamijeniće Franjevci anžuvinjskom plavom u svom falsifikatu Fojnički grbovnik iz XIX v i grb dodijeliti nepostojećoj porodici "Kotromanići Tvrtkovići", dok će Kotromaniće preimenovati u "Kotromanoviće" a originalne crveno-bijele pruge promijeniti u žuto-plave. Time su, kao i skrivanjem istine o Borićevom identitetu, sakrili i istinu da pravo na suverenitet nad Bosnom potiče od Mađarske Krune i kao takvo je najstarije na Balkanu, dok su sva druga prava njemu podređena i iz njega izvedena. (Danas se zna da je Bosansko srednjovjekovno pravo zasnovano na ugarskom i rimskom pravu, što je očito u bosanskom javnom pravu (uvođenje u upotrebu pečata, način nasljeđivanja očevine, i dr.), ustroju i organizaciji banske odnosno kraljevske vlasti te samom funkcionisanju kraljevske kancelarije, kao i u definisanju onih najvažnijih - svojinskih, vlasničkih odnosa.[3]) Iz istog razloga su Berislaviće iz Grbovnika izostavili iako su ovi Bosnu držali slobodnom još cijeli vijek nakon 1463. Bosanski Franjevci su poznati manipulanti, npr. falsifikovali su i Ahdnamu, podmeću lažni kostur prošlog kralja Tomaševića, itd. Radi sektašenja i korupcije su ih inostrani Franjevci javno osudili. Slika: grbovi bosanskih vladarskih loza izvedeni su iz grba mađarske vladarske dinastije Árpád. I grb Berislavića izveden je iz grba Árpáda ali na način da Berislavići priznaju nadsuverenitet Kotromanićima ali se ni ne odriču prava na Bosnu - koje su i aktivirali 1463-1535.


In English 🡲

Mađarski princ Boris Kalamanos (bos. Borić, Boril(o) etim. bos.-hrv.-srp. ratnik); takođe u upotrebi i iste etim.: mađ. Borics i Borisz; srp. Борић; bizant. (bug.) Борис i (rus.) Борич, bio je po međunarodnom pravu prvi suvereni vladar države Bosne[4][5][6] kao kolijevke evropske i ostalih civilizacija pri čemu je nosio titule Vicekralja i Bana.[7]

Prema mađarskim dvorskim istoričarima, Borić je bio otac bana Kulina i najstariji sin mađarskog kralja Kálmána (1095-1116)[8], radi čega i njegov plemićki tj. grb plemićkog roda Berislavića[1][2] sadrži isključivo najviše kraljevske insignije uključujući obrnuto položenu gredu (eng. bend sinister) kao rijedak heraldički simbol rezervisan isključivo za tzv. nezakonite (vanbračno rođene) prinčeve, što u doba Borićeve Evrope nije imalo pravnu težinu nego kulturološku kao tema za uveseljavanje - potvrda kraljeve "sposobnosti" (muškosti).[9] Borićev grb takođe sadrži prikaz dabra, kao simbola drevnog grada Dobora u sjevernoj Bosni gdje je bilo sjedište njegove dinastije koja se zbog tog nazivala Berislavići Doborski. Prema primarnim istorijskim dokumentima, Berislavići su plemićka porodica porijeklom iz Bosne, a koja se pred Otomanima dijelom povukla u Slavoniju.[10] Grb Kotromanića takođe sadrži obrnuto položenu gredu, pošto i Kotromanići potiču od Borića.

Pošto su mu propali planovi za savez Mađarske sa Ukrajinom-Rusijom (tada pod Borićevim maternalnim djedom prinčem Vladimirom II Monomakhom vladarom sve Ukrajine i Rusije), Kralj Kálmán odbija priznati još nerođenog Borića za svoje zakonito dijete i potencijalnog prijestolonasljednika, te pod lažnom optužbom za preljubu protjeruje iz Mađarske njegovu još uvijek trudnu majku bizantsku princezu Annu Dukainu koja tako biva prisiljena Borića roditi na dvoru njegovog djeda.


Pretenzije na tron Mađarske

Od 1120-ih pa sve do kraja 1130-ih Borić je postavljao pravni zahtjev na krunu Mađarske, te u nekoliko navrata pokušao trojici kraljeva preuzeti kontrolu nad zemljom, insistirajući da je kao unutarbračno začet ipak Kálmánov zakoniti nasljednik.[11] U jednoj takvoj prilici, Borićevi vitezovi pretrpili su težak poraz u Bici u dolini Sejo 22.7.1132 od strane vitezova Béle II, koji se tako učvrstio na prijestolju nakon što je prethodno u proljeće 1131 do nogu potukao glavninu svojih oponenata i proglasio se Kraljem.

Sakupivši tokom naredne decenije veliku silu, Borić na vrhuncu svoje pretenzije i do zuba naoružan dočeka smrt Béle II (1131–1141), što odmah dovede do krize oko prava nasljedstva na tron Mađarske. Prema kasnijim hronikama, npr. pisca i svećenika fra Ivana Franje Jukića, iz XIX vijeka, Borić je vladao Bosnom od 1141-1168,[12] tj. od smrti kralja Béle II i dolaska na vlast njegovog sina Geze II (1141-1162). Naime, nakon što su se okolni rivali Mađarske, prvenstveno Poljska i Rusija, počeli miješati u pitanje prijestolonasljednika tj. unutrašnje stvari zemlje, domaće plemstvo složno prizna Gezu za svog prvaka, čime su podržali njegovu pretenziju na prijestolje. Maloljetni Geza se toliko uplašio da će princ Borić sa svojim čuvenim vitezovima od kojih je strijepio i bizantski car Manuel I, preuzeti tron Mađarske, da je sa svojim regentima u velikoj žurbi organizovao vlastitu krunidbu svega tri dana nakon očeve smrti, tako preskočivši uobičajeni period žalosti. Te događaje mađarski dvorski istoričari opisuju kao Trodnevna ustavna kriza.

Da bi stabilizovao svoju vlast i situaciju u zemlji, mladi kralj Geza na nagovor svog regenta i Borićevog ratnog druga vojvode Beloša, zadovolji Borićeve apetite imenovanjem Borića za Vicekralja i Bana Bosne, istovremeno iz opreza zadržavši i svog brata, princa-dječaka Ladislava II, nominalnim Vojvodom od Bosne što je bila titula koju je princu-dječaku sa svega 6 godina starosti dodijelio otac, 1137 godine.[13] Borić je ponudu prihvatio[6] pa tako kasnije hronike kao ona iz XIX vijeka hrvatskog istoričara Ivana Šveara, uz navođenje Borićevih rodbinskih veza s plemstvom tog doba, smješta bosanskog bana Borića u period "vjerovatno prije" godine 1150.[14] Kasniji izvori navode Borića kao zajedničkog pretka ostalih bosanskih vladara uključujući kraljeve iz dinastije Kotromanići, ugašene regicidom od strane dinastije Otoman, 1463.[15][16] Borić je za taj novi, bosanski ogranak svoje dinastije, skovao ime od latinskih riječi coutor[17]+romani[18], u doslovnom značenju saveznici Rima.

Vladavina nad Bosnom

Ostaci grada Dobora u Jakešu, Modriča-Odžak (na mjestu drvenog utvrđenja Bana Borića), vojno-strateškog posjeda Berislavića koji su po istom nazvani Berislavići Doborski i koji su bili najduži vlasnici Dobora (comes perpetuus de Dobor[19]). Grad Dobor, koji se u strateškom smislu nazivao i "vrata Bosne", razorili su Austrijanci 1716. Tokom arheoloških iskopavanja na Doboru pronađeni su brojni predmeti iz praistorije uključujući Vučedolsku keramiku te utege, kao i predmeti iz Ilirskog perioda odnosno Rimskog perioda istovjetni onim nađenim na lokalitetu Butmira [20]. Smatra ga se i jednim od najznačajnijih srednjovjekovnih gradova Bosne, a poznat je i po masakru patriotskih plemića 1408. Dobor je kraljevski grad jer su oko Modriče-Odžaka bili kraljevski posjedi (pa je kralj Tvrtko I Dobor i mogao ustupiti braći Horvat - "kraljevska domena").[20]. Pored toga, u Doboru je i kralj Tomaš 1457 donio istorijsku odluku o raskidu vazalstva Otomanima a na nagovor papinog legata kardinala Carvajala, nakon čega Vatikan ostavlja Bosnu u nemilosti Turaka razjarenih tom odlukom.[21]

Tako je Borić, čija je majka bila ukrajinska princeza Eufemija (1099-1139), osnovao novu posavsku lozu Berislavić (takođe: dinastija Boričević) s posjedima s obje strane Save, postavši prvi Vicekralj novoformirane države poznate od tada pod imenom Bosanska banovina kojom će vladati samostalno s mađarskom titulom bána (niža od kralja, viša od palatina tj. potkralja). Inače, Borićevu je majku nakon što je zatrudnila njegov otac protjerao s dvora pod lažnom optužbom za preljubu, zvanično kako bi doveo ljubavnicu međutim stvarni razlog je bio propali strateški savez s njenim ocem vladarom Ukrajine Velikim vojvodom Vladimirom II Monomakhom. Stoga Kálmán nije priznao Borića za sina, kog je kraljica tako rodila u izgnanstvu u Kievu (današnja Ukrajina), tada važnom trgovačkom centru na granici s Bizantom i legendarnoj pradomovini Mađara.

Prema izvorima iz tog doba, "Borić je bio ugledan vladar prostrane Bosanske banovine.".[22] Da je Borićeva država uistinu bila prostrana, vidi se i iz činjenice da se pružala na zapad sve do Livna i Rame.[23] Bizantski istoričar Ivan Kinam (Kinnamos), koji je bio lični sekretar i hroničar "bizantskog cara" Manuela I Komnena (Komnenos) (1143–1180), zapisao je:

"Borić nije bio podanik ugarskom kralju, nego saveznik, a tada se Bosna prostirala sve do Drine, koja je bila granicom prema Srbiji. Bosna nije bila podložna velikom županu srpskom, nego je to bio narod, koji je živio samostalno i imao svoje običaje i uredbe, kao i svog posebnog vladara."[22]







Krajem jeseni 1154, Borić je sa svojom vojskom i nekoliko odreda plaćenika te vojvodom Belošem iz srpske dinastije Vukanovića, pritekao u pomoć Mađarskoj da povrate Braničevo koje je do tada bilo u rukama Bizantinaca. Car Manuel I je poslao odrede u pravcu Beograda da pregaze Savu i krenu u potjeru za bosanskom vojskom, u misiju za koju određuje samo svoje najsposobnije ratnike. Uz pomoć mađarske vojske koja se pridružila bosanskoj, Bizant pretrpi težak poraz čime okončaše nastojanja Bizanta da slomi vojnu premoć Kraljevine Mađarske.

Borić je 1163 dodijelio posjede u Posavini Redovima vitezova Templara te vitezova Hospitalaca.[24] Borićev polubrat Dominik iz dinastije Berislavića i sam je bio vitez Templar u Drugom krstaškom ratu.[25]

Geopolitičke prilike

Južna Italija 1112. Pokazana strelicom, kraljevina Sicilija nakon smrti Kralja Rogera II 1154 prostirala se praktično preko cijele južne Italije.

Na Borićeva nastojanja da stabilizuje svoju vlast kao Vicekralj značajno će utjecati šira nestabilnost u zapadnom dijelu kršćanskog svijeta. Papa Adrian IV sklapa savez s Bizantincima koji su 1155 izveli invaziju na Siciliju, u čemu je Rim vidio šansu da se izbori protiv normanskih plaćenika s kojima se od ranije sukobljavao za prevlast nad Napuljskom kraljevinom odnosno cijelom južnom Italijom. Ovaj novi savez rezultiraće u gubitku interesovanja Rima za zbivanja u Mađarskoj i posljedično Bosni i Hrvatskoj.

Zauzeta ratom za vlastiti opstanak, Sveta stolica tako prepusti Bosnu i Hrvatsku njihovoj sudbini. Podrška Boriću nije postala prioritet za papu ni nakon što su se Bizantinci povukli sa Sicilije 1158, jer odmah nakon toga nastupa višedecenijski period borbi za samo pravo na papinstvo, koje su rezultirale u dvojici antipapa uzastopno, a koje Crkva nije priznavala i koji su zaposjeli sjedište Crkve u Rimu uz podršku Svetog rimskog imperatora Barbarosse. Takva produžena nestabilnost zapadnog dijela kršćanskog svijeta imala je onda za posljedicu potpun gubitak interesovanja Rima za zbivanja u istočnoj Evropi.

Bizantinci su ovo vidjeli kao priliku da ostvare premoć nad Mađarskom, radi čega potkupe ujake novog kralja-djeteta Mađarske, Sztefana III koji je krunisan 1162 kao 14-godišnjak. Dok su ujaci-regenti uzurpirali vlast u Mađarskoj u korist Bizanta, Bizantinci u žurbi dok je kralj još maloljetan unajme njemačke plaćenike iz plemena Gutkeld, predvođene vitezom Gottfriedom od Meinza, da Borića silom zbace s vlasti, 1163.

Kad je 1167. kralj Sztefan III postao punoljetan, ujaci mu vrate vlast, ali tek nakon što im obeća da će Bizantu prepustiti Bosnu i Hrvatsku. Iako im je popustio, mladi kralj kao neiskusan vladar i vjernik pokreće vojne kampanje protiv Bizantinaca u želji da ih odbaci što dalje od Mađarske. Nakon što je ostvario znatnu prednost na ratištu, Sztefan III iznenada umre 1172. u 24-oj godini, pod nerazjašnjenim okolnostima za koje postoje sumnje da se radilo o trovanju. Na prijestolju Mađarske ga je naslijedio njegov brat, koji je sticajem okolnosti bio othranjen i školovan na dvoru bizantskog cara.

Novi papa Rimokatoličke crkve, Aleksander III, priskoči u pomoć Bizantincima tako što odmah, 1173, krunisa njima odanog Sztefanovog brata Bélu III, u nadi da će to Crkvi osigurati strahopoštovanje Evrope očajnički joj neophodno u borbi protiv Svetog rimskog imperatora Barbarosse za prevlast nad zapadnim carstvom. Da bi cijelu stvar ubrzali, Bizantinci novom kralju Mađarske osiguraju ogromne količine zlata i srebra, načinivši ga jednim od najbogatijih monarha Evrope, bogatijim čak i od kraljeva Engleske i Francuske.[26] Ovo prisili Barbarossu da se nagodi s novim papom od kog je sada strahovala većina Evrope, te papi odobri povratak u Rim, 1178. Poštujući svoju raniju nagodbu s Bizantincima, papa odmah počne intervenisati u vanjskim poslovima sve do Baltika, ozakonivši većinu teritorijalnih pretenzija Bizanta na istočnu Evropu.

Tako je Barbarossin očajnički plan za izbor svog zadnjeg antipape u Rimu 1179, Innocenta III, postao unaprijed osuđen na propast. Kad je izbor uistinu i propao, Imperator napravi konačnu nagodbu sa Svetom stolicom. Bizantinci ovo odmah iskoriste i preko svog poslušnika kralja Mađarske, odmah ozvaniče Kulina kao vladara Bosne 1180, što neki uzimaju kao zvanični početak Kulinove vladavine mada je dobro poznato da je Kulin vladao Bosnom i prije 1180.

Posljedice za Bosnu

Dvorac osnivača Bosne Vicekralja Borića, sa šancem, izgled oko 1250. Drinovac-Cernik kod Broda.[27]

U unutrašnjim borbama oko mađarskog prijestolja 1162-1163 između antibizantskog te probizantskog bloka, Borić pokušava i po treći put domoći se prijestolja Mađarske.

Međutim u borbama za prijestolje Mađarske pobijedi sin Geze II, koji se zatim kruniše kao Kralj Sztefan III. Novi kralj odnosno njegovi ujaci u ulozi regenta provedu kampanju uklanjanja najmoćnijih protivnika Bizanta uključujući Borića, te u tu svrhu unajme 1163 plaćenike iz njemačkog plemena Gutkeld. Prethodno je Borić u zamjenu za lojalnost Mađarskoj pred nadirućim Bizantom, bio ostavljen da vlada Bosnom skupa sa svojom iskusnom vojskom. Borića njemački plaćenici nisu uspjeli svrgnuti pa postoje i kasniji izvještaji o njemu kao i o njegovim borbenim jedinicama, npr. 1167 Borić šalje vojsku u pomoć Mađarima u bici kod Zemuna ali gdje Bizant ipak odnese pobjedu pa tako Mađarska i Bosna potpadnu pod dominaciju Bizantskog carstva.[28]

Život i smrt

Vladimir II Monomakh, Veliki Princ Kievskih Rusa (1113-1125), djed po majci princa Borića.

Borić je oženio bizantijsku princezu Annu Dukain od Ukrajine, iz velike dinastije Rurik, osnivača Rusije i Ukrajine, koje su tek početkom XVII vijeka naslijedili Romanovi kao zadnja i kasnije carska dinastija Rusije. Borić je s Annom imao dva sina[29][30]: Kalmana Konstantina i Kalmana Sztefana. Godine 1163, car Manuel I Komnen je postavio Kalmana Konstantina za guvernera bizantske provincije Cilicije (kopneno zaleđe Kipra, u današnjoj Turskoj).[31] Godine 1170 Kalman gubi provinciju pred trupama armenskog Princa Mleha. Iako je uz pomoć raspoloživih carskih trupa lako mogao povratiti Ciliciju[32], ipak se u žurbi vraća u Bosnu koju će po Borićevoj smrti naslijediti postavši njen drugi ban, uzevši bosnizirano vladarsko ime Kulin. Tako se zadnji put pominje kao zvanični guverner Cilicije 1173, pa je to vjerovatno godina u kojoj je preuzeo vladavinu nad Bosnom odnosno godina Borićeve smrti.

Vrijeme i okolnosti Borićeve smrti nisu razjašnjene, niti ima dokaza da je poginuo u borbi. Izvjesno je da je imao uticaja kod odabira Kulina za svog nasljednika, budući da je, prema mađarskim dvorskim istoričarima tj. dvorskim hronikama kao najpouzdanijim izvorom u ovom slučaju, Kulin bez sumnje bio Borićev rođeni sin (lat. "Banus Culinus, Borichii filius", "Ban Kulin, sin Borićev").[33]

Napomene o istorijskoj "debati"

Dvorac Cernik kraj Broda danas, na mjestu Borićevog.

Postoje nedoumice oko porijekla i života prvog bosanskog vladara Borića, proistekle uglavnom iz brojnih slobodnih interpretacija i sistematskog negiranja skoro svih onih autora koji, poput fra Ivana Jukića, stavljaju Borića u tačno određen istorijski period odnosno politički kontekst. Posljedično, i interpretacije o Boriću najčešće ostaju nedorečene.

Istovremeno neki savremeni istoričari dovode u sumnju i hronike mađarskih dvorskih istoričara[34] (pisane i prepisivane obično na latinskom), iznoseći ekstremne stavove npr. da princ Borisz Kalaman nije nikad bio u Mađarskoj. Nasuprot takvim ad hoc tvrdnjama stoje brojne autentične dvorske i dr. hronike, sa takvim detaljima kao datumi, Borićevi odnosi s evropskim vladarima, podaci o njegovim političkim vezama i spletkama tj. najvišem političkom uticaju u Evropi tog doba, itd. Za svoja, uglavnom kategorička negiranja, skeptici ne navode dokaze već nude opet vlastite interpretacije.

Tako je u savremenim viđenjima Borisz (Borics) odnosno Borić uglavnom obavijen velom tajne, premda čak i kao takve tj. činjenicama nepotkrijepljene tvrdnje o biografiji sadrže znatna preklapanja i podudarnosti npr. (i) isto ime, (ii) isto geografsko područje i (iii) isti istorijski period, (iv) istovjetna bliskost s bizantskim carskim te (v) visoka pozicija na mađarskom dvoru, (vi) praktično istoimeni sin Kalman (bos. Kulin) i to s prethodnim guvernerskim iskustvom (nad Cilicijom i zatim Bosnom), (vii) učešće u istim ratovima, (viii) navodno nepoznate okolnosti smrti gdje princ "umire" 1154 a ban se "prvi put javlja" 1154, (ix) očit heraldički falsifikat u kom su Franjevci iz njihovog osporenog Fojničkog grbovnika izbacili Borićevu lozu Berislavića dok su njegovoj lozi Kotromanića promijenili arpadovsku crvenu u anžuvinjsku plavu, (x) naglašeno oprezne interpretacije koje insistiraju na misterioznosti umjesto na činjenicama tj. izvorima, itd. Tako najčešća napomena uz ime princa i Vicekralja je da je "njegova biografija stvar debate među istoričarima", čak unatoč i primarnim izvorima kao što su mađarske dvorske hronike koje nedvosmisleno ukazuju da je (xi) Kulin sin Borićev, te i novim dokazima da su princ i vicekralj zapravo jedna te ista osoba - (xii) poput grba dinastije Berislavića pronađenog u arhivi groblja Mirogoj u Zagrebu (slika na vrhu), a koji sadrži samo kraljevske insignije te rijetku obrnutu gredu kao simbol isključivo za tzv. nezakonite (vanbračno rođene) prinčeve.[9] Ovo je naravno potpuno jasno mađarskim istoričarima kojima je identičnost ta dva istorijska lika toliko opštepoznata stvar iz mađarskih dvorskih hronika, da je ne treba ni dokazivati. Npr. čuveni mađarski istoričar i političar iz perioda između dva svjetska rata Bálint Hóman, navodi:

"Ugarski vladari od Kralja Bele II, su imali pravo raspolaganja bosanskim prinčevatom kog je Kralj Geza dao Princu Borisu."[6][5]


Austrougarski istoričar srpske istoriografije, pukovnik Simeon Bogdanović–Siniša (Sima Bogdanović, 1833-1909), takođe je u svom istraživanju došao do zaključka da su Ban Borić i mađarski princ Boris Kalamanos jedna te ista osoba, kao i da je žena Nemanjina, sv. Anastasija, bila Borićeva kći Ana.[4] Rukopis Bogdanovićevog životnog djela Velika istorija Srba, uništen je ili sakriven od strane vlasti NDH tokom II svjetskog rata.

Čemu Velika laž?

Pomenute interpretacije i debate uglavnom su se pojavljivale stihijski iz Srbije i Hrvatske, kao lažni (s ciljem zamagljivanja činjenica) odgovori na značajna materijalna otkrića prvorazrednih izvora. Istovremeno su sve one isključivo u interesu geostrategije Vatikana koji Iliriju renta strancima od okupacije 9 g.n.e. Negiranje očitih činjenica da su Borić i Boris jedna te ista osoba, da je Kulin bio Borićev rođeni sin, kao i odvajanje srednjovjekovne Bosne od dinastije Árpád (Borisove pretenzije na mađarsku krunu od njegove vladavine nad Bosnom), su pokušaji negiranja današnje Bosne ignorisanjem njenih pravnih korijena po pravilima današnje (rimske) civilizacije. Naime, ako Bosna nije nikad počela pravno postojati po dinastičkom pravu (Arpada) izvedenom iz Rimskog prava, utoliko je teže i "BiH" dokazati kontinuitet s takvom srednjovjekovnom "avet državom" - klasičnom repom bez korijena. A i sami istoričari priznaju da je postanak države pravno pitanje a ne istorijsko.[5] Očito je onda i pitanje državnosti tj. pravnog postojanja države isključivo pravno pitanje. To znači i da "BiH" potiče od mađarske Krune, a ne od nikakvih ad hoc sastanaka poput ZAVNOBIH-a, ili Daytona potpisanog pod prijetnjom sile i time međunarodnopravno nevažećeg, i sl. .

To znači i da Srbija i Hrvatska nemaju pravo na Bosnu, pa to očito falsifikovanje pravnog početka Bosne (razdvajanje Borisove pretenzije u Mađarskoj i vladavine nad Bosnom, te divljačko cenzurisanje činjenice da mu je Kulin bio sin) upravo i čini Srbiju i Hrvatsku marionetama zapada (Rima) za međusobno periodično potkusurivanje (radi iscrpljivanja regiona) u borbi oko nečeg što im nikada neće pripadati. To je klasična geostrateška mišolovka.



Vladarske titule
Prethodnik:
Titula uspostavljena 		Vicekralj Bosne
1141-nakon 1168 		Nasljednik:
Ban Kulin 1173-1204
Prethodnik:
Titula uspostavljena 		Ban Bosne
1141-1173



Plemićke titule
Prethodnik:
Dinastija Árpád 		Princ pretend od Mađarske
nakon 1120-1141 		Nasljednik:
Dinastija Árpád



Takođe pogledajte


Reference

  1. ↑ 1,0 1,1 Jurković, Ivan. Raseljena plemićka obitelj za osmanske ugroze: primjer Berislavića (Dio prvi - Stjepan Berislavić Vrhrički i Malomlački). Zb. Odsjeka povij. znan. Zavoda povij. druš. znan. Hrvat. akad. znan. umjet. 20:125-164, 2003
  2. ↑ 2,0 2,1 Jurković, Ivan. Raseljena plemićka obitelj za osmanske ugroze: primjer Berislavića (Dio drugi - Nasljednici Stjepana Berislavića tijekom XVI v.). Zb. Odsjeka povij. znan. Zavoda povij. druš. znan. Hrvat. akad. znan. umjet. 21:119-181, 2003
  3. ↑ Drino, Dž. (2010) "Tešanjska povijesna razmeđa - susret srednjovjekovnih kultura Ugarske i Bosne (Ogled o uplivu ugarskog prava u pravo srednjovjekovne Bosne)". Anali Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici 5:119-127
  4. ↑ 4,0 4,1 Milenko M. Vukićević, Stevo Ćosović Znamenite žene i vladarke srpske, Svet knjige, 2005. pp.134. "Међутим, један од познијих писаца (Синиша у Летопису Матице српске, књ. 151) вели, такође, да је Ана била кћи босанскога бана Борића. Али ту узима да су бан Борић и Борис, син Коломана I, краља угарског, једно лице, те би по томе Ана била кћи Бориса Коломановића, а унука краља утарског Коломана I."
  5. ↑ 5,0 5,1 5,2 Nada Klaić (1994) Srednjovjekovna Bosna: Politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe (1377 g), Grafički Zavod Hrvatske, Zagreb, str.48-49. ISBN 9536112051, 9789536112050. PDF Klaićeva citira Hómana po kom je Banus Boris dobio Bosnu od Géze II na upravu kao Regent, pa odmah zatim identifikuje Bana Borisa kao princa Borisa Kalamanosa. Regentstvo je bilo u ime maloljetnog princa Ladislava, vojvode Bosanskog, ali koji po punoljetstvu 1149 nikada nije preuzeo vlast nad Bosnom, čime je ista trajno postala Borisova.
  6. ↑ 6,0 6,1 6,2 Bálint Hóman (1938) Geschichte des ungarischen Mittelalters I, Berlin, str.391. "Godine 1158, Vojvoda Ladislav dolazi u Bizant, u čijem je Bosanskom vojvodstvu Geza znatno ranije već postavio Bana Borisa za Regenta." To regentstvo je bilo upravo u ime Vojvode Bosanskog princa Ladislava koji je 1137 dobio Bosnu kao maloljetnik tj. u 6-oj godini života.
  7. ↑ Joannes Cinnamus, Deeds of John and Manuel Comnenus. #95 u Ediciji "Records of civilization", Columbia University Press, 1976, ISBN 0231040806 i 9780231040808; str.104
  8. ↑ István Katona. Historia Critica Regum Hungariae: Ex Fide Domesticorum Et Exterorum Scriptorum Concinnata. Stirpis Arpadianae ; T. 4, Complectens Res Gestas Stephani III. Ladislai II. Stephani IV. Belae III. Emerici, Ladislai III. Published by Weingand Et Koepf, 1781; str.48
  9. ↑ 9,0 9,1 Fox-Davies, Arthur Charles and Graham Johnston. A Complete Guide to Heraldry. London: TC & EC Jack, 1909. Vidi naročito: Pog. o vanbračno rođenim prinčevima, str. 508.
  10. ↑ Berislavići - Hrvatski biografski leksikon Izvor: Mrnavić, Ivan Tomko (2008) Vita Petri Berislavi / Životopis Petra Berislavića (pretisak iz 1620). Hrvatski institut za povijest, Zagreb
  11. ↑ Karl Franz von Palm. Notitia rerum Hungaricarum. Ed. iii., novis curis recognita, 1785. p.474
  12. ↑ Zgodnja danica, 1864. p.263
  13. ↑ Pál Nagy. Historia pragmatica regni Hungariae diplomatibus, et scriptorum testimoniis illustrata, auxiliaribusque scientiis aucta. Published by Trattner, 1823. p.289
  14. ↑ Ivan Švear. Ogledalo Iliriuma, iliti Dogodovstina Ilirah, Slavinah, Straznji Put Horvatah Zvanih, Od Potopa, To Jest Godine Sveta 1656. Izdanje Franje Suppana, 1839. Reprint BiblioBazaar 2011, ISBN 1241794391, 9781241794392, pp.572. Takođe objavljeno u izdanju the British Library, Historical Print Editions.
  15. ↑ Karbić, Marija. Rod Borića bana: primjer plemićkog roda u srednjovjekovnoj Požeškoj županiji. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2005
  16. ↑ E. Imamović, "Bosanska dinastija Kotromanića", p.21.
  17. ↑ http://latin-dictionary.net/definition/14587/coutor-couti-cousus
  18. ↑ http://latin-dictionary.net/definition/33696/romanus-romani
  19. ↑ Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika (2008) Odluka o proglašenju Starog grada Dobora nacionalnim spomenikom. Službeni Glasnik BiH 75/08.
  20. ↑ 20,0 20,1 Bojanovski, Ivo (1981) Dobor u Usori (Sjeverna Bosna) (Rezultati arheoloških istraživanja 1969-1973). Naše Starine XIV XV
  21. ↑ Franknoj V. (1890) Kardinal Carvajal u Bosni 1457. Glasnik Zemaljskog muzeja BiH 9-12 - WM II, str.330
  22. ↑ 22,0 22,1 Anđelko Barun. Svjedoci i učitelji: povijest franjevaca Bosne Srebrene, Svjetlo riječi, 2003.
  23. ↑ Perojević, "Ban Borić i Ban Kulin", p.203.
  24. ↑ Malcolm Barber, Judith Mary Upton-Ward (Eds.) The Military Orders: On Land and by Sea. Vol.4 of Military Orders: E7187015. Vol.4 of The Military Orders. Ashgate Publishing, Ltd., 2008. ISBN 075466287X i 9780754662877, str.221
  25. ↑ Spisak mađarskih vitezova Templara. Magyar Országos Levéltár (Nacionalni arhiv Mađarske).
  26. ↑ Miklós Molnár. A Concise History of Hungary. Cambridge Concise Histories. Cambridge University Press, 2001. ISBN 0521667364 i 9780521667364, str.46
  27. ↑ Nadilo, Branko. Utvrde. Građevinar 56,12:775-783, 2004.
  28. ↑ The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century
  29. ↑ Raimund Kerbl. Byzantinische Prinzessinnen in Ungarn zwischen 1050—1200 und ihr Einfluss auf das Arpadenkönigreich
  30. ↑ Online genealogy encyclopedia of Hungary.
  31. ↑ Kristó, Gyula (editor): Korai Magyar Történeti Lexikon - 9-14. század (Encyclopedia of the Early Hungarian History - 9-14th centuries); Akadémiai Kiadó, 1994, Budapest; ISBN 963-05-6722-9.
  32. ↑ Runciman, Steven: A History of the Crusades - Volume II (The Kingdom of Jerusalem and the Frankish East 1100-1187); Cambridge University Press, 1988, Cambridge; ISBN 0-521-06162-8.
  33. ↑ István Katona. Historia Critica Regum Hungariae: Ex Fide Domesticorum Et Exterorum Scriptorum Concinnata. Stirpis Arpadianae ; T. 4, Complectens Res Gestas Stephani III. Ladislai II. Stephani IV. Belae III. Emerici, Ladislai III. Published by Weingand Et Koepf, 1781; str.581.
  34. ↑ Kristó, Gyula (editor): Korai Magyar Történeti Lexikon - 9-14. század (Encyclopedia of the Early Hungarian History - 9-14th centuries); Academic Publishing, 1994, Budapest.
Dobavljeno iz "https://wiki.royalfamily.ba/index.php?title=Ban_Borić&oldid=11429"