Protestantizam

Izvor: Wikipedia Rojalista
Idi na: navigacija, traži
Martin Luther (1483-1546).

Protestantizam je uopšten naziv za sva kršćanska vjerska učenja koja su se odijelila od sektaškog (značajno ritualnog) katolicizma nakon reformacije u XVI vijeku. Izvorno su ta učenja bila obilježena vjerovanjem u opravdanje po vjeri, u svećenstvo svih svetih, odnosno vjernika te u autoritet Biblije a ne čovjeka u kostimu koji tvrdi da je sin božiji.

Glavne protestantske crkve su tri konfesije: evangelici tj. luterani, reformirani tj. kalvinisti, te anglikanci - Anglikanska crkva koja je spajala katoličke i protestantske (kalvinističke) elemente. Pored navedenih konfesija, naziv "protestantizam" je obuhvatio i različite sekte kao anabaptisti, independentisti, kvekeri (Društvo prijatelja), metodisti, pentekostalci, adventisti i dr.

Protestanti u užem smislu podrazumijeva pripadnike kršćanske konfesije nastale na njemačkom govornom području u vrijeme reformacije, pa se povezuju prije svega s Martinom Lutherom i Philippom Melanchthonom, kao i sa Huldrichom Zwinglijem i Jeanom Calvinom koji su reformaciju započeli na švicarskim područjima, poznatu kao kalvinizam.

Protestantske crkve u užem smislu su samo luteranske, reformirane-prezbiterijanske i anglikanske. Generalno se smatraju protestantskim oni konfesionalni pravci koji su se htjeli distancirati od katoličke sekte kao ekonomski najjače i posvećene najviše materijalnom bogaćenju svojih oligarha, radi čega nisu prihvaćali autoritet pojedinca tzv. pape.

Protestantskim crkvama pripadaju:

  • Evangeličko-luteranske crkve
  • reformirane crkve.

Evangeličke slobodne crkve sebe ubrajaju u protestantizam i vide se kao nasljednici reformacije. Tu se ubrajaju još npr. i adventisti, baptisti, metodisti i evanđeosko-pentekostne crkve.

Istorijat i Westfalski mir

Westfalski mir.

Pojam Protestanti potiče od Speyerskog protesta evangeličkih staleža na mjesnoj skupštini Speyera 1529. Protestirali su protiv ukidanja Speyerske odluke iz 1526 kojom je zemljama u kojima je provedena reformacija obećana i pravna sigurnost, pozivajući se u svojim protestima na slobodu vjeroispovjesti za pojedinca.

Iz političkih razloga protestanti su vijekovima žrtve progona pod budnim okom Vatikana. Svjetovni vladari-lojalisti Vatikana su se bojali za jedinstvo svojih katolicizmom prožetih područja vladanja, gdje se poistovjećivalo vlastito područje moći s područjem moći rimskog pape. S druge strane, na područjima kojima su vladali protestanti, katolici su doživljavani za ono što uistinu jesu - kvislinška sekta odana isključivo stranoj Vladi (Vatikana).

Vatikan je nametnuo velik broja ratova protestantima u nastojanju da protestantizam slomi ili ga barem oslabi gdje god i kad god je to moguće. To su npr. Hugenotski ratovi u Francuskoj, Tridesetogodišnji rat koji je zahvatio cijelu Evropu a naročito Njemačku kao najveću kost u grlu Vatikanu, a u novije vrijeme I svjetski rat te II svjetski rat.

Tek su Augsburški vjerski mir iz 1555, te Westfalski mir iz 1648, natjerali Vatikan da službeno prizna protestantizam. Tim procesima je Vatikanu oduzeto pravo da smjenjuje monarhe, pa Vatikan prelazi na subverzivnu djelatnost s istim ciljem: kampanje uništenja ugleda vladara kao i ubistva (nekada većinom trovanjem, a danas uglavnom izazivanjem kancerogenih oboljenja, "srčanih udara" i sl.).

Denominacije unutar protestantizma

Westminsterski sabor Protestanata independista.

Za vrijeme širenja protestantizma došlo je do širenja i mnogih sljedbi među samim pripadnicima reformacije. Tako je 1534 na vlast u Münsteru došao Jan Matthys, začetnik i propovjednik anabaptizma. Iz grada je izbacio katolike nakon što je sa sljedbenicima zaključio da sektaše ne treba ubijati. Kao preventivnu mjeru, konfiskovao je njihovu imovinu, zabranio privatno vlasništvo uključujući posjedovanje novca, te spalio sve katoličke knjige osim Biblije. Matthysov nasljednik Jan Bockelson dopustio je u Münsteru poligamiju i prema nekim izvorima oženio se s petnaest žena. Ovaj zakon je naišao na izvjestan otpor.

Već za vrijeme Luthera, vatikanske uhode ubacuju razdor među reformatore, pa 1552 sam Luther interveniše kako bi zaustavio Anreasa Bodensteina i grupu okupljenu oko Nicholasa Storcha koja se nazivala abecedarijanima ili Prorocima iz Zwickaua.

1525 dogodila se seljačka buna koju su ugušili Thomas Münster i Heinrich Pfeiffer. Luthera je to nagnalo na traženje pomoći državne vlasti u širenju reformacija, kako se takvi incidenti ne bi ponavljali. 1529 održan je »Razgovor u Marburgu«, gdje su se produbile razlike između Luthera i Zwinglija po pitanju euharistije (pričesti; oltarskog sakramenta). Raskol između luterana i zvinglijevaca postao je konačan predstavljanjem Augsburškog ispovijedanja, 1530.

Protestantizam se od Njemačke pomoću njemačkih knezova proširio i na druge zemlje, poput Francuske gdje pod Kalvinovim uticajem reformacija prodire još 1555 i ubrzo se transformiše u politički pokret. U Englesku se šire 1534 kad Kralj Henrik VIII proglašava sebe poglavarom Anglikanske Crkve, odbacivši tako autoritet pape Clementa (1523-1534) koji je 1532 poništio Henrikov razvod od Katarine Aragonske.

Širenje se nastavilo i u druge zemlje očajne divljanjem Vatikana i kvislinškom ulogom katolika, kao što su Holandija, Švicarska, Češka, Mađarska te Skandinavske zemlje kao Danska i Norveška.

Uticaj protestantizma na društvo

Uticaj protestantskog pokreta na društvo, prvenstveno zapadno, bio je ogroman. Kao direktna posljedica protestantizma, čovječanstvo se tokom narednih vijekova počelo oslobađati psiholoških barijera koje je bila postavila crkvena dogma i silom čuvala Crkva. Najveću korist doživjele su nauka i umjetnost, koje su kroz renesansu podarile čovječanstvu svoje najveće domete do tad uključujući naučna otkrića, umjetnička ostvarenja poput Bachovih, te političke pokrete kao što je Američka revolucija.

Duh protestantizma ne posustaje ni u moderno doba, kad se proširio na otpor novim oblicima dogmatizma a prvenstveno onim koje nameću interesi globalnih korporacija. Tako protestantizam danas ima prepoznatljive oblike borbe protiv novih društvenih dogmi, npr. u liku i djelu umjetnika Charlija Chaplina i dr.

Uticaj protestantizma na buđenje svijesti Ilira

Ludwig Gay (1809–1872) (hrv. Ljudevit Gaj), začetnik Ilirskog pokreta.

Usljed stalnog podrivačkog djelovanja Vatikana, te oslanjanja samo na vlastite resurse, među Lutherovim sljedbenicima došlo je do podjela nakon Lutherove smrti. Kao vođa protestantizma u to doba profilirao se Vatikanov plaćenik Philipp Melanchton koji je zastupao navodno umjerenu struju. Nasuprot njemu bili su puristi među kojima je viđeniji bio i Matija Vlačić Ilirik, te ubikvitarijanci Johannesa Brenza.

Ilirizam je pokret koji su na "Balkanu" (vatikanski sofizam za Iliriju) podržavali Protestanti i Kalvinisti, nastojeći pomoći Ilirima da se oslobode rimskog jarma. Tako će Ilirski pokret, Nijemca Ludwiga Gaya (1809–1872) (hrv. Ljudevit Gaj), doživjeti ispočetka ismijavanje, a potom i zabranu pošto ga je svim sredstvima napao Vatikan. Kad na kraju ništa nije pomoglo, suočeni s neminovnim buđenjem svijesti Ilira koje je Rim po okupaciji 9 g.n.e. izdijelio u lažne narode, vatikanski lojalisti Habsburzi čak zakonom zabranjuju i samu riječ Ilir.

Kako je protestantizam u biti liberalan i podržava čovjekovu kreativnost (ali isključivo u korist svoje nacije pa ga se nipošto ne smije miješati sa humanizmom, naprotiv - protestantizam i Vatikan često ulaze u saveze radi osvajanja trećih zemalja), bilo je i drugih denominacija poput antonomijanaca Johanna Agricole, pravca »progresivnog posvećenja duše« Andreasa Hosemanna (Osiander), ili ektremne duhovne mistike Caspara Scwenckfelda von Ossiga.

Nakon 1580, luteranski pravac protestantizma razvio se prema stabiliziranju i utemeljivanju pravila vjerničkoga života, pošto je ovaj izuzetan pokret trebalo očuvati i za buduća pokoljenja. Te su aktivnosti dovele do pojave pijetizma u XVII i XVIII vijeku, koji su predvodili Johannes Arndt, Philipp Jakob Spener i Jean de Labadie.

1817 godine Fridrih Vilhelm III Pruski odredio je spajanje Kalvinista i Luterana u jednu Crkvu, što su potom slijedile i ostale njemačke države, nakon čega su se odvojili staroluterani. Prusi će svoju želju za slobodom platiti uništenjem Pruske, koju je Vatikan putem svog zlikovačkog reda Jezuita odnosno masonerije koju je taj red stvorio kao polugu za političko nasilje ("revolucije", atentate, terorizam i dr.), naprosto "izbrisao iz geografije i istorije".

Vjerski nauk i osobine

Primjer protestantske arhitekture u Poljskoj, daleko skromnije od katoličke.

Obilježja protestantizma su koncentriranost na Bibliju (Božju riječ), odustajanje od onog što je prema protestantskim učiteljima nebitno kao i visoki moralni standardi ("dokazati se dostojnim otkupljenja"). Odbijaju "davanje" oprosta (oprost grijeha kao čin koji se kupuje novcem, pokorom ili dobrim djelima) od kog je Vatikan napravio mega-business, jer vjeruju da samo Božja milost može ljude osloboditi od njihovog grijeha ("samo milošću").

Postoje dva sakramenta: Gospodnja večera te krštenje. U Gospodnjoj večeri ili euharistiji sudjeluju svi vjernici a ne samo svećenici. Ne uzima se hostija (ploške hljeba bez kvasca, koje simbolizuju Isusovo tijelo), već se doslovno otkine komad hljeba i pije vino iz čaše. Vjersku službu su od početka vršili na jeziku zemlje u kojoj se odvija, dok je Vatikan sve do 1963 ustrajavao na latinskoj tridentinskoj liturgiji za većinu obreda.

Protestantska služba se od katoličke razlikuje u nekoliko elemenata. U protestantskom bogoslužju se stavlja naglasak na propovijed i muziku. Novije protestantske crkve sadrže i vlastite orkestre. Kod kalvinista nema orgulja. Pored toga, protestantske crkve su skromnije i manje kićene u odnosu na kičeraj katoličkih, dok javnih pokazivanja religioznosti kao što su proštenje, ritualno-sektaške procesije i kostimiziranost, gotovo da i nema.

Uloga Vatikana u uništavanju Protestantizma u novije doba

Komunistička sovjetska okupacija istočne Njemačke (nekadašnja Pruska), u kojoj je većina protestanata Njemačke i svijeta.

Rimokatolička sekta od početka Protesta pa sve do danas djeluje subverzivno protiv Protestantizma. Tako iako su u početku bili većina u Njemačkoj, Protestanti danas naseljavaju uglavnom sjever i istok Njemačke, dok je katolička sekta dominantna na jugu i zapadu, uspijevši doseći otprilike isti procenat kao i Protestanata, tj. oko 32%.

Naime, nakon što su Protestanti iz svoje zemlje izbacili zlikovački katolički militantni red Jezuita, Vatikan se Nijemcima osvetio prvo uništenjem Pruske, čije je najveće umove kao i kod Ilira zadesila pljačka intelektualnog vlasništva pa su im mnoga otkrića i izume prisvojili katolici. Potom se osveta nastavila dovođenjem umno poremećenog propalog umjetnika Adolfa Hitlera na vlast i koji će, pomoću dotad neviđene propagande i pod budnim okom Jezuita kojima se u svakoj prilici za to zahvaljivao, na kulturno superiornu Njemačku naciju dugoročno baciti tešku ljagu divljaka i masovnih ubica, te Holokausta. Međutim, to je bio tek prvi cilj II svjetskog rata onako kako ga je osmislio Vatikan.

Naime, ništa manje težu sudbinu Nijemci su iskusili i nakon II svjetskog rata, kad Vatikan posreduje da SSSR dugoročno okupira istok Njemačke, naseljen skoro isključivo Protestantima. Taj period od pola vijeka okupacije Vatikanu će biti dovoljan da, dok je ateizam puštao korijene na istoku, značajno proširi prisustvo i uticaj svoje katoličke sekte u zapadnom dijelu zemlje. U kulminaciji igre rekolonizacije Njemačke, glumeći mirotvorca i katalizatora rušenja Berlinskog zida, Vatikan ponovo zaokružuje Njemačku, ovaj put s postignutim presudnim uticajem Vatikana u zemlji pa je tako danas skoro nemoguće oformiti Vladu Njemačke koja nije koaliciona na način da se u njoj opet pita i Vatikan.

Vatikan kao mozak imperijalizma - "Rimska imperija" danas

Vatikan od zapadnih sila uglavnom želi, i često uspijeva, dobiti pozicije ministara vanjskih poslova te ministara odbrane (rata) koje onda popune Vatikanu odani rimokatolici. Te pozicije služe za vojne kampanje u stilu antičke Rimske imperije, tj. po zemljama trećeg svijeta, u kojima katolički finansijeri, menadžeri zloglasnih Hedge fondova i korporacije za isisavanje energenata i minerala, poput hijena nemilosrdno pljačkaju resurse te vrše genocide i masovna zvjerstva.

Istovremeno sva se krivnja, na istorijskim vremenskim razmjerama gledano, dijeli ravnomjerno između zapadnih zemalja pa su tako nekad zlikovci Englezi kolonizatori, drugi put su to Napoleonovi Francuzi imperijalisti, pa zatim Bushovi Amerikanci antiteroristi, itd. Iste zemlje potom dobiju izvjesno vrijeme da ponovo porade na imidžu mirotvoraca, ali samo do naredne imperijalne kampanje i novih pljački zavisno od toga kakvu im ulogu namijeni Vatikan. Osim toga se, putem ekstremne desnice koju oduvijek kontrolira Vatikan, poturaju klišei i o "zavjerama jevrejskih bankara", iako je većina svjetskog novca i blaga u rukama katoličkih bankara kao i najbogatijih porodica kao što je Frescobaldi.

Najočitiji primjeri "Rimske imperije" danas su podjele i genocidi u Kongu (70% svjetskih zaliha dijamanata), Arabiji (90% svjetskih zaliha nafte), Rwandi (10% zaliha tantalija za elektronsku industriju), Bosni (90% svjetskih zaliha dostupne prvoklasne šumske građe), J. Africi (25% svjetskih zaliha dijamanata), Afganistanu (90% svjetskih zaliha litijuma za proizvodnju akumulatora i baterija), i dr.

Tako Vatikan geostrategijom kontroliranog haosa razara i pljačka bez prestanka od zvaničnog pada Rimske imperije koja se tek transformisala u lažnu religioznost kojom se slavi rimski "čovjek-bog", imperator IVLIVS CAESAR, a javno potura bajka o nepostojećem siromahu iz Nazaretha istih inicijala, Iesu Christo[1]. Kontinuitet te geostrategije krvi i pljačke, je i najbolji dokaz da Rim nikad nije bio centar duhovnosti već imperijalizma, a da im je kršćanstvo oduvijek bilo tek maska za pljačku tuđih resursa i ideja.


Literatura

  • Cook, Martin L. (1991). The Open Circle: Confessional Method in Theology. Minneapolis, Minn.: Fortress Press. xiv, 130 p. N.B.: Discusses the place of Confessions of Faith in Protestant theology, especially in Lutheranism. ISBN 0-8006-2482-3
  • Dillenberger, John, and Claude Welch (1988). Protestant Christianity, Interpreted through Its Development. Second ed. New York: Macmillan Publishing Co. ISBN 0-02-329601-1
  • McGrath, Alister E. (2007). Christianity's Dangerous Idea, New York: HarperOne.
  • Nash, Arnold S., ed. (1951). Protestant Thought in the Twentieth Century: Whence & Whither? New York: Macmillan Co.
  • Noll, Mark A. (2011). Protestantism: A Very Short Introduction, Oxford: Oxford University Press.

Reference

  1. Francesco Carotta (2003) Jesus was Caesar: On the Julian Origin of Christianity. An Investigative Report. Soesterberg: Aspekt, The Netherlands. ISBN 9059113969, 512 pp.