Omerbašići

Izvor: Wikipedia Rojalista
Idi na: navigacija, traži
Omerbasici Bos Infobox1 0.jpg

Bosanska dinastija Omerbašić Berislavić Nemanjić (skraćeno: Omerbašići) je islamizirani ogranak mađarske osnivačke dinastije Árpád. Omerbašići su direktni (muškom linijom nasljeđivanja) potomci osnivača bosanske države, mađarskog princa i bosanskog vicekralja Borisza (bos. Borić) pa su, preko mađarske, nasljednici i krune Hrvatske. Dinastija je pravno počela 1141 tako što je najstariji sin mađarskog kralja Kalmana princ Borisz nad njom dobio suverenitet[1][2], te je po evropskoj praksi prerasla 1377 u Kraljevinu pod Kotromanićima. Od 2010, Omerbašići opet imaju svog poglavara dinastije koji je međunarodnopravno Kralj neprekinute monarhije Bosne.

Pravo na bosansku krunu polažu preko direktnog pretka, prošlog bosanskog suverena i Borićevog direktnog nasljednika, princa Stjepana Berislavića (još i: Stefan ili Sztefan) vladara slobodne teritorije do 1527[3][4][5][6]. Berislavići su svoje pravo oživili gašenjem dinastije Kotromanića 1463, kad preuzimaju komandu nad vojskom tj. puni suverenitet nad Bosnom i kao domaći prijestolonasljednici drže većinu teritorije Kraljevine slobodnom još skoro cijeli vijek. Ovo je omogućilo pojedinim dijelovima zemlje da ostanu slobodni i preko jednog vijeka, kao npr. Bihaću koji je pao tek 1593.

Pošto je princ od svoje majke Jelene Branković naslijedio i nemanjićku titulu despota Srbije[7][8][9], Omerbašići su direktni nasljednici i krune Srbije. Kao prijestolonasljednika tri trona, princa Berislavića su ubili janjičari po naredbi okupacionog upravnika i sultanovog unuka Husreva 1535, kad princ odbi ultimatum da abdicira u korist sultanove dinastije Otomana.[10][11] U strahu od princa, Husrev naredi janjičarima da princa u njegovoj kući u Brodu zakolju na spavanju.

Omerbašići su tako nosioci najstarijeg neprekinutog prava u ilirskim provincijama Bosni, Hrvatskoj i Srbiji. Stoga su međunarodnopravno po proširenoj pretenziji na Svu Iliriju (lat. IMPERIVM ILLYRIORVM), istovremeno i Bosanska kraljevska porodica i Ilirska imperijalna dinastija.


Nastanak i istorijat dinastije

Rodonačelnik

Začetnikom bosanske kraljevske loze odnosno dinastije Omerbašića smatra se prvi bosanski Vicekralj i Ban Borić. Prema popularnom ubjeđenju, rodonačelnik odnosno otac bosanske državnosti bio je ban Kulin. Međutim to vjerovanje je pravno neutemeljeno i istorijski netačno, pošto je Kulin prema mađarskim dvorskim istoričarima kao najpouzdanijim izvorom u ovom slučaju[12], bio rođeni sin bana Borića (lat. "Banus Culinus, Borichii filius", "Ban Kulin, sin Borićev")[13].

Vicekraljevi su u mnogim slučajevima uspostavljali vlast nezavisnu od monarha koji ih je imenovao, pod vlastitom domaćom dinastijom samostalnih insignija koja na kraju preraste u kraljevsku. Osim Borića kao oca bosanske države i osnivača dinastije Kotromanića koja će vladati Bosnom od 1141-1463, primjeri ovoga su i egipatski Hidiv Muhammad Ali-paša, osnivač dinastije Alawiyya koja će vladati Egiptom od 1805-1952, itd. Na primjer u Evropi, vladari iz dinastije Habsburga tako su sve do XVIII vijeka postavljali vicekraljeve kasnijih kraljevina: Aragona, Valencije, Navare, Sardinije, Sicilije te Napuljske kraljevine; kao i Katalonskog prinčevata te Portugala.

Turska agresija i odbrambeni rat 1463-1527

Otomanska invazija 1463 nije međunarodnopravno označila nikakav “pad Bosne”, već haos i anarhiju.[14] U takvoj situaciji komandu nad vojskom preuzima kraljevska loza Boričevića Berislavića, te čvrsto drži sjever i zapad Bosne.[9] Mađarski kralj Corvinus pokušava iskoristiti nered pa 1471 dodjeljuje isprazan naslov “Kralja Bosne” mađarskom plemiću vojvodi od Transilvanije i grofu sremskom Miklóšu Újlakiju. Ovaj svoju papirnatu titulu drži do smrti 1477, nikada i ne posjetivši Bosnu.[15]

Otomani su bili nemoćni da uspostave okupacionu upravu u zemlji bez obrazovanog sloja (desetkovanog satanističkim masakrom bosanskog plemstva na Doboru 1408 od strane kasnijeg Svetog rimskog imperatora Sigismunda Luksemburškog[16]) i suočeni s narodom odlučnim da se svim sredstvima odupre okupaciji kao i toliko puta u prošlosti. Stoga u odgovoru na Corvinusov potez, sultan ima samo toliko stvarne moći u Bosni da umjesto vlastite administracije i on imenuje svog lažnog kralja, 1472. Bio je to Matija Vojsalić iz loze Hrvatinića koja je bila na izmaku jer je Matija bio njen zadnji izdanak i nije imao nasljednika. Ovo je sultanu odgovaralo jer je Vojsalića činilo savršenim izborom za prelaznu upravu koja bi tako bila autohtona bosanska, a po smrti Vojsalića bi “prirodno” prešla na Otomane. Sultan tako imenuje Matiju “Kraljem otomanske Bosne”. Međutim, ubrzo ga isto tako i razvlasti nakon što se ovaj uroti s Corvinusom protiv okupatora.[15]

Nijedan od dva isprazna “vladara” nije nikada preuzeo vlast. Većina Bosne kao slobodna teritorija pod prijestolonasljednicima Berislavićima ostaje prinčevat sve do 1527[5], kad Jajce pod Berislavićima pada i Otomani napokon uspijevaju oformiti prvu okupacionu administraciju, tzv. eyalet Bosna kojim tokom narednih vijekova pa sve do danas upravljaju samoislamizirani španski Sefardi[17][18][19][20], među kojima najnotorniji po izdajama su Rizvanbegovići koji su ugušili ustanak Gradaščevića. Da je Bosna i danas Kraljevina (uzurpiranog suvereniteta) vidi se i iz činjenice da joj je međunarodnopravno Jajce i dalje glavni grad, koji je stoga u svim režimima do 2015 imao najniži pozivni i poštanski broj.

Vojvoda Ivan Omerbašić (XVII vijek)

Primjer očuvanja kraljevske pretenzije od gašenja preskripcijom: diplomatski protest isticanjem titula čak i u uslovima smrtne opasnosti za nosioca suvereniteta, od strane najmanje jednog direktnog pretka – Vojvode dubočkog Joannesa (Ivana) Omerbašića. Pavić, Emerik (1766).[21]

Vojvoda dubočki Ivan Omerbašić pojavljuje se u crkvenim dokumentima 1700[21], pa se Omerbašići nisu bili naselili u Bosnu s otomanskim upadom pošto kršćanska plemićka titula vojvode ili kneza nije postojala pod Otomanima niti je bila tradicionalno muslimanska. Poznati su slučajevi zabune oko titula tog doba, ali isključivo u spisima stranih putnika. Stoga je Ivanova titula predstavljala ispraznu tradiciju održavanu među islamiziranim katolicima.

Upavši u Bosnu, Otomani stimulišu preseljavanje velikog broja svojih strateških saveznika Srbijanaca u Slavoniju i u Bosnu, istovremeno prisiljavajući ili podmićujući katolike da se obrate na islam. Dokumentovano je da jedino Srbijanci nisu morali prelaziti na islam, osim onih s vojničkom karijerom. Takođe, imena pripadnika različitih konfesija u to doba obično nisu bila takva da im je ime bilo kršćansko a prezime muslimansko, već uglavnom obrnuto, npr. Hasan Paša Predojević, Mahmud Paša Anđelović i sl. Takođe, muslimani pod Otomanima nisu imali razloga prelaziti sa islama, a oni u vojsci na to nisu smjeli ni pomišljati.[22][23]

Porodično stablo Omerbašića. Kužić, K. HAZU 2005.[24]

Najmanje jedna naučna studija utvrdila je prijedlog porodičnog stabla Omerbašića našavši ne samo da se oni prvi put pojavljuju sredinom XVI vijeka tj. kada bosanski Berislavići “nestaju”, nego i da su bili većinom visoki oficiri u otomanskoj vojsci.[24] Ovo je u najboljoj tradiciji loze Berislavića Boričevića.

Pred mađarskim oslobađanjem Slavonije 1690-ih, Omerbašići skupa sa većim brojem drugih islamiziranih katolika sele u pravcu povlačenja kotlinom rijeke Bosne, tj. u smjeru Posavine (Odžak), srednje Bosne (potez Doboj-Tešanj) i Podrinja (potez Sarajevo-Ustikolina).[25] Prvonasljednik je s porodicom naseljen u prvi, drugonasljednik u drugi, a trećenasljednik u treći region. Ovo se vidi i iz činjenice da su u Srednjem vijeku najmlađi sinovi kralja redovno zaređivani u svećenike, a podrinjski pa i srednjobosanski Omerbašići su tradicionalno (muslimanski) svećenici, npr. danas Šefko Omerbašić, glavni imam Hrvatske (1988-2012). Ovim se štitila loza od gašenja usljed upada sa istoka i sjevera odnosno zapada, što ukazuje na razvijenu moć strateškog razmišljanja (vojno) izuzetno obrazovanih Berislavića. Po upadu Mađara, dio Omerbašića kao visoki oficiri turske vojske odlaze na službu i dalje - u Crnu Goru i daleke zemlje - a po snažnoj turskoj reokupaciji Bosne početkom XVIII vijeka vraćaju u nju pri čemu se kao nagradu za vojne zasluge ponovo utvrđuju na svojim posjedima-agatima u pomenutim mjestima.

Ivanovo učešće u prisilnim seobama kao i njegovo visoko porijeklo, činili su ga pogodnim istorijskim svjedokom. Tako je svoje svjedočenje o seobama i potpisao, 22. januara 1700. Prepis dokumenta čuva se u franjevačkom samostanu sv. Augustina u hrvatskom mjestu Velika, dok je original uništen u paljevini franjevačke arhive po sovjetskoj invaziji Mađarske 1956. U dokumentu vojvoda Ivan Omerbašić svjedoči o 6-oj ekonomskoj seobi iz 1686, kada se, takođe pod vodstvom Franjevaca, veliki broj bosanskih katolika seli u Srijem. Nije međutim svjedočio i o seobi pred Mađarima koja se zbila nekoliko godina nakon 6-te, što bi moglo značiti da je bio tradicionalni katolik koji je mađarsko oslobađanje Slavonije prirodno vidio kao pozitivan ishod. Takođe, drugi od tri supotpisnika bio je kapetan kobaški Ivan Sekula; Kobaš je bio drugo od sedam vojvodstava Stjepana Berislavića i susjedno Dubočcu, a svi su bili na širem potezu Brod-Derventa. Inače Dubočac je bio jedno od sedam vojvodstava princa Berislavića.[26]

Treći i posljednji potpisnik bio je niko drugi do poglavar Katoličke crkve u Bosni, biskup đakovačko-bosansko-srijemski. Sveta stolica je naime 1252. preselila Bosansku biskupiju iz Sarajeva (Vrhbosna) u Đakovo, pod pritiskom satanističke sekte bugarskog popa Bogumila koji lokalno stanovništvo navode na nasilje prema katoličkom svećenstvu. Bilo je to prvi put nakon 1070. (kad je katoličanstvo zvanično stiglo u Bosnu) da je Biskupija bila prisiljena seliti se. Papa ujedinjuje Bosansku i Srijemsku biskupiju 1773, a treća transformacija bila je 2008, kad papa formira Đakovačku nadbiskupiju.

Iz ove istorijske važnosti Đakova kao sjedišta katoličkog poglavara za Bosnu, proizilazi i istorijska važnost trećepotpisanog, odnosno najviši nivo koji su i ostali potpisnici svjedočenja morali imati, tj. riječ je očito bila o kraljevskom nivou. Naime, Biskup-primat jedne kršćanske zemlje u istorijskom svjedočenju takvog kalibra bio bi prirodno u društvu monarha ili prijestolonasljednika. Vojvoda Ivan Omerbašić tako je pripadao najvišem katoličkom plemstvu Bosne. Naučni radovi koju su iznijeli dole pomenute sumnje u datum nastanka Fojničkog grbovnika, navode kao vjerovatnije vrijeme njegovog nastanka upravo doba zadnje prisilne seobe. U tom slučaju i taj grbovnik je kreiran ne radi onoga što je trebao sadržavati, već radi onoga što nije.

Etimologija

Prezime Omerbašić (probizantski pisano) tj. Omerbassicci (romanizirano) tj. Omerbashich (anglizirano), jest kovanica od korijena "Omer" i "Bash". Neturcima tog vremena to je na semitskom značilo prvorođeni kralj (na arapskom[27][28], te hebrejskom[29][30]), u značenju osnivač dinastije. S druge strane, većini Turaka tog doba ovo je značilo "gosp(od)ar Omer"[31] premda postoje i novija tumačenja turskih lingvista po kojima je baş u srednjovjekovnoj upotrebi bilo izvedenica od "beşe" tj. "princ"[32][33] . Izbor prezimena Omerbašić kao novog prezimena Berislavića tako predstavlja istorijsko prilagođavanje, kao što npr. anglosaska vladarska loza Britanije s vremena na vrijeme promijeni ime svoje vladarske dinastije.

Demografija

Dvorac Drinovac-Cernik kod Broda, izgled danas. Na mjestu i obrisa Borićevog zamka iz XII vijeka.
Dvorac Drinovac-Cernik kod Broda, izgled 1920-ih sa pročelnim parkom izvorno u obliku templarskog križa.

Čitav brodski kraj zajedno s Dubočcem pada u ruke mađarskog grofa Erdödya, 1691.[34] Do tada je cijela bosanska strana loze Berislavića bila prešla na islam, pošto su sve druge grane Boričevića ili ostale u današnjoj Hrvatskoj i Mađarskoj, ili izumrle.[25] Niko ko je izbjegao u egzil u Mletačku republiku pred invazijom, nije bio plemićkog roda.[35] Plemstvo koje nije pobjeglo pred agresorima, na kraju je svo prešlo na islam, skupa sa oko 40000 stanovnika Slavonije.[36][4][37]

Omerbašići nisu mogli biti konvertiti neplemićkog porijekla, pošto su već sredinom XVI vijeka držali visoke položaje u otomanskoj vojsci, pa su najviše vojno obrazovanje morali steći prethodno, a ono je u kršćanskoj Evropi bilo dostupno jedino (katoličkom) plemstvu. Osim toga, vojvoda Ivan Omerbašić je gornjim svjedočenjem potpisao jedan zvanični dokument Crkve, pa još istorijskog značaja, koristeći nepostojeću titulu vojvode. Ovo Crkva ne bi dopustila osim ako i sama nije priznavala (katoličko) plemićko porijeklo potpisniku. Npr. Omerbašića džamiju, centralni islamski objekat u Crnoj Gori, izgradio je 1622. Omerbašić koji u Baru danas ima svoju ulicu i koji je bio “plemić i podanik katoličkog biskupa”[38] što ukazuje na njegovo kraljevsko katoličko porijeklo.

Prema naučno dokumentovanom predanju stanovnici pomenuta tri regiona uistinu njeguju sjećanje da su u svoje današnje krajeve došli iz okoline Broda, odnosno sve tri grane Omerbašića potekle su od tri brata koji su se naselili u pomenuta tri regiona.[39]

Telefonski imenici (kao validni izvori demografskih informacija) danas pokazuju da su od preko 200 domaćinstava Omerbašića u cijeloj zemlji, praktično svi koncentrisani u Odžaku, Tešnju i Ustikolini. Istovremeno, u Bosni nema domaćinstava Boričevića ni Berislavića. Imenik za Sarajevo nije relevantan za demografsku analizu u ovom slučaju, jer glavni grad privlači ekonomske migracije iz cijele zemlje, te zato što su ratna djejstva 1992-95 rezultirala velikim unutrašnjim raseljavanjem.[40][41]

Prema studiji OSCE-a iz 2004, preko 60000 podrinjaca se nakon 1992. doselilo u Sarajevo, pa većina Omerbašića koji danas žive u Sarajevu takođe dolazi iz Podrinja.[42]

Sistematsko ignorisanje Borićevih nasljednika

Dvorac osnivača Bosne Vicekralja Borića, sa šancem, izgled oko 1250. Drinovac-Cernik kod Broda.[6]

Nakon smaknuća princa Berislavića, nema tragova njegove loze pod tim prezimenom u Bosni iako su Berislavići bili izrazito paternalna porodica s tradicionalno brojnim muškim potomstvom i odličnim porodičnim vezama širom Evrope.[43][44] Da su prinčevi potomci konvertirali na islam vidi se iz činjenice da je ubrzo po prinčevom ubistvu Sveti rimski imperator Ferdinand prenio naslov despota Srbije privremeno na Pavla Bakića iz druge porodice, a po Bakićevoj smrti 1540 čak ugasio titulu srpskog despota.[45]

Osim toga, u čuvenom Fojničkom armorijalu (grbovniku)[46] Berislavići su jedina moćna bosanska plemićka porodica koja u isti nije uvrštena. Ovo uprkos činijenici da su Berislavići dali lavovski doprinos borbi za slobodu kao nijedna druga dinastija uključujući Kotromaniće, te da su većinu teritorije Kraljevine Bosne nakon 1463 održali nezavisnim prinčevatom, sve do 1527 kad Jajce pod Berislavićima pada. I premda Crkva odnosno Franjevački red datira grbovnik u 1340, sumnje u tačnost datiranja su se javile i ranije[47], da bi dobile na težini kad su Franjevci odbili zahtjev za naučno datiranje metodom ugljika C14[48].

Sistematsko ignorisanje Berislavića i drugih nasljednika bana Borića nastavilo se i od strane svih kolonijalnih uprava. Tako istoričar Branko Nadilo pravi zapažanje o dvorcu Cernik kraj Broda, koji se nalazi na mjestu Borićevog, kao objektu namjerno obavijenom velom zaborava a što je karakteristika geostrateški najbitnijih ciljeva:

"Zanimljivo je da utvrda koja se u ratne ili stambene svrhe koristila zapravo neprekidno, s izuzetkom nekoliko posljednjih godina, zapravo nema ni jednoga starijeg prikaza. Istodobno utvrde koje su već stoljećima napuštene imaju relativno dobru, a neke i opsežnu dokumentaciju." [6]


Dinastija danas, pretenzija

Grb Kotromanićâ.
Oznaka bosanskog Kralja (ne i royal cypher vladara).
Sign of a Bosnian king (not the royal cypher of ruler).

Današnji poglavar dinastije je dr.sci. Mensur Omerbašić, naučnik iz oblasti teorijske geofizike koji je napravio više fundamentalnih naučnih otkrića, između ostalog izrazio gravitaciju preko brzine svjetlosti.[49] Dr. Omerbašić je 2013 osporio Nobelovu nagradu za fiziku za 2012 koja je dodijeljena Davidu Winelandu, uposleniku Američkog instituta za standarde i mjeriteljstvo NIST kojem je otkriće poslao na verifikaciju a ovaj isto objavio kao svoje i za njega primio Nagradu.[50][51]

U skladu s odredbama međunarodnog prava za restauraciju silom uzurpiranog suvereniteta, dr. Omerbašić je 2010 obnovio pretenziju kraljevske porodice Berislavić na sveilirsku krunu, odnosno krune Bosne, Hrvatske te Srbije pojedinačno. Pretenzija u vidu pravnog zahtjeva je postavljena pred odgovarajućim međunarodnim tijelima odnosno uzurpatorima suvereniteta Bosne. Ista je uz većinu prateće dokumentacije stavljena i na uvid javnosti, u periodu između 2010-2013, putem saopštenja za javnost kao i putem Interneta.[52]

Između ostalih, pretenzija se zasniva i na odredbama niza međunarodnih konvencija koje garantuju pravo na restituciju monarhije tj. prava na suverenitet uzurpiranog regicidom, npr. članu 55. Haaške konvencije iz 1907. Pravo na silom uzurpirani suverenitet nikad ne zastarijeva i za to postoje brojni primjeri. Npr. Izrael je restaurisan nakon 2000 godina zahvaljujući imemorijabilnosti antičkog Izraela tj. "vječnog narodnog sjećanja" na isti, a ne radi Holokausta koji i pored sve tragičnosti nema međunarodnopravnu snagu. Osim toga, pravo monarha na suverenitet ne zastarijeva sve dok ga se monarh ili onaj ko ga je naslijedio sam ne odrekne. Npr. iako je Gibraltar nadomak Španije, ipak je monarh V.Britanije suveren te teritorije zahvaljujući komadu papira starom preko 300 godina koji mu to pravo daje i kog se prava nijedan britanski monarh nikad nije odrekao.

Krajem 2012, tada još uvijek princ prijestolonasljednik, dr. Omerbašić donio je Decembarski zakon kojim je preuzeo suverenitet Bosne i Hercegovine[53], da bi potom u skladu s međunarodnim dinastičkim pravom preuzeo titulu naslovnog suverena 2013, te tako postao Kralj Bosne i Sve Ilirije[54]. Kao Kralj Bosne, 2.1.2014 poništio je tzv. Deklaraciju BiH o suverenosti iz oktobra 1991, koja je služila kao izgovor za nastavak uzurpacije suvereniteta. Time je proces povratka suvereniteta nepravedno i prisilno izvlaštenom suverenu po međunarodnom pravu okončan.

Ustrojstvo monarhije je utvrđeno Ustavnim aktima Kraljevine koje je Kralj u periodu 2010-2013 donio u skladu s pravilima međunarodnog dinastičkog i drugih prava za restauriranje monarhije uzurpirane okupacijom uz prisilu i regicid. Ustrojstvo se zasniva na kraljevskim pravima koje je Kralj preuzeo:

  • ius imperii (pravo apsolutnog upravljanja i vladavine nad nekom teritorijom ili jurisdikcijom)
  • ius gladii (pravo apsolutne poslušnosti podanika i upravljanja oružanim snagama)
  • ius majestatis (pravo veličanstva tj. poštivanja titula i insignija)
  • ius honorum (pravo priznavanja titula, zasluga i prava).

Gornja prava teoretski podrazumijevaju apsolutističku monarhiju zato što pravo Njegovog veličanstva na suverenitet potiče iz predwestfalskog perioda odnosno predrevolucionarne etape u razvoju društva. Međutim, u želji da svom narodu podari modernu stabilnu monarhiju slobodnih i ravnopravnih ljudi, po uzoru na zapadnoevropske, NjV je u ustavotvorne akte ugradio i mehanizme prenosa ovlasti na svoj narod, pa se u praksi radi o parlamentarnoj ustavnoj monarhiji iako ona nije kodificirana kao takva; npr. ustavno rješenje Velike Britanije. Shodno tome, NjV je februara 2014 u otvorenom pismu javnosti na svima razumljiv način u najkraćem izložio poziciju Bosne u međunarodnom pravnom poretku, kao i korake do normalne Bosne korištenjem prednosti tog poretka.[55]

Titule

Prema Ustavotvornim aktima iz 2010-2013 a u skladu s međunarodnom pravom Kralj može dodjeljivati plemićke titule kao i vršiti restituciju tj. ponovno uvođenje u (plemićko) pravo bosanskog plemstva čija prava su po automatizmu oživljena s obnovljenom pretenzijom na "prijestolje" tj. suverenitet.


Rimsko rentanje Bosne

Grb tzv. Kancelarije visokog predstavnika - a zapravo prikriveno kolonijalnog (uvijek katoličkog i sa Cezarovim zlatnim, a ne mirnodopskim heraldičkim vijencem koji je zelene boje) guvernera sa klasičnim apsolutističkim tj. nadsistemskim ovlastima jednog vicekralja.
Granice "Hrvatske" (iskv. lat. zemlja imbecila), poklapaju se s pravcem prodora rimskih legija sa zapada ravnicom usljed poluprimitivne ratne tehnologije.

Bosna je pala pod Turke usljed zavjere Rima, Otomana te drugih geopolitičkih faktora tog doba.[56] Rim tj. njegov nasljednik Vatikan sebe smatra vlasnikom ilirskih provincija još od okupacije Ilirske imperije, 9 g.n.e.[57][58], kad Ilire u taktici zavadi-pa-vladaj izdijeli na "narode"[59][60][61] nadjenuvši im podrugljiva imena: Srbi (servi, lat. rob, sluga[62]) i Hrvati (croatini iskv. cretini, lat. kreten[63]). Kad ovi demografski ojačaše, Rim im u X vijeku još ucrta i provinciju Bosnu (bos+nae, lat. pravi[64]+vo[65], volina). Kad i oni ojačaše pa počeše sklapati vojne saveze s "Hrvatima" i "Srbima", Rim se osjeti strateški ugrožen te u XV vijeku dovede Turke koji tako islamiziranu raju danas smatraju "svojim" Bošnjacima, međutim i to je opet izrugivanje: izv. tur. boşuna - bijednik, fukara[66].

Sam izraz "Bošnjak" je u pravnu upotrebu uvela mađarska Kruna, davno prije turske, pa tursko tumačenje (koje nekima služi kao izgovor za svođenje međunarodnopravnog statusa Bošnjaka na tek tursku nacionalnu manjinu) nema pravnu snagu za razliku od mađarskog: "s" se na mađarskom čita "š", i mađ. "Bosnyak" [bóš-niâk] naprosto znači "čovjek iz Bosne" tj. Bosanac. Ovo znači da je, kao i u svim zemljama svijeta, i kod stvaranja bosanske države geografska pripadnost ispravno bila uzeta za nacionalnu. Stoga su "Bošnjak" i "Bosanac" međunarodnopravno i danas sinonimi pošto monarhija nije nikad prekinuta na međunarodnopravno priznat način. U međuvremenu su Vatikan i njegovi kvislinzi te pravne činjenice manipulacijom potisnuli iz šire upotrebe.

Tako se od pada Ilirije njeni ljudi kontinuirano nalaze u nemilosti Rima pa Ilirija i danas popunjava tek margine u istorijskim knjigama[67]. Ovaj vještački stvoreni istorijski diskontinuitet za posljedicu ima međusobno sukobljavanje Ilira sve do danas, a usljed izuzetno kompleksnog geostrateškog okvira[68] nametnutog im iz vana tako vješto da se nikad ne dosjete da iza svega stoji Rim i grabežljive evropske dinastije.

Tako je srednjovjekovnim falsifikovanjem testamenta Katarine koja kao nuptijalna (udajom) kraljica nije ni imala pravo na suverenitet[69], Rim u pomenutoj ulozi de jure vladara i u zamjenu za naknadu u vidu procenata od poreza odnosno eksploatacije resursa, Bosnu rentao dinastijama Otoman, Habsburg, Windsor (Karađorđević) i Savoy. Tako npr. samo u slučaju austrougarske kolonizacije 1878-1918, i to samo od sirove drvne građe tj. ne računajući rude odvožene za tu namjenu izgrađenom željeznicom, vrijednost opljačkanog šumskog blaga prema detaljnim inventurnim podacima britanskih obavještajaca (primarni istorijski izvor) iznosi preračunato u današnju vrijednost preko 1100 milijardi Eura.[70][71]

Katarinin testament je tek izgovor pošto ona ne samo da kao kraljica udajom nije stekla pravo na suverenitet (pa ni da ostavlja Bosnu bilo kome) i bila je žena predzadnjeg a ne zadnjeg kralja iz dinastije Kotromanića, nego u trenutku njegovog regicida (kao već tada udovica i godinama tek princeza) nije bila ni majka prijestolonasljednika što bi je po Crkvinom pravu moglo učiniti regentom. Osim toga, ona je sigurno u tom trenutku bila ostala i bez svoje djece koju su Turci bez skoro imalo sumnje ubili kad i ostale Kotromaniće, budući da ne bi imali motiva da ubiju ni ostatak dinastije da su ostavili djecu koja tu dinastiju mogu nastaviti. Iako je tada bilo uobičajeno da se zarobljenu djecu može otkupiti kada bi ih Turci u nekoj opsadi zarobili, Katarina je više puta odlazila na granicu sa Turskom da pregovara oko otkupa, međutim nije nikad uspjela djecu čak ni vidjeti što je takođe bilo sumnjivo. Na kraju, čak i da su joj djecu ostavili u životu, odnosno kako legenda tvrdi "odveli u Stambol", to bi ustvari bilo potvrda da oni nisu niti bili prijestolonasljednici, a time ni Katarina regent. Naprosto, ne postoje niti teoretske šanse da je njen testament validan. Crkva je izmislila mit u kom su Otomani djecu Katarine ne samo poštedili nego da su ih čak na svom dvoru odgojili. Očito, Crkva je isključivo pomoću tih fabrikacija i mogla tvrditi da je Katarina bila regent u ime prijestolonasljednika. Vatikan nikad nije vidio Bosnu kao bilo šta osim lak plijen, i misliti bilo šta drugo o odnosima u geopolitici je do kraja naivno. Namjera Vatikana nije ni tada kao ni danas bila sačuvati Bosnu radi nas, već radi njih.

Nakon rata 1995 kojim je razbio Jugoslaviju kao zajednicu Ilira, Rim se prikriveno (usljed savremenih okolnosti, ponajprije protestantizma) javlja kao apsolutni vladar Bosne putem "Kancelarije visokog predstavnika" tzv. OHR-a sa zlatnim (Cezarovim) vijencem kao grbom, na čelu koje je uvijek rimokatolik sa apsolutističkim ovlastima vicekralja, pa se suštinski radi o rekolonizaciji.[72]

Tako kad god u Bosni naraste samosvijest, Vatikan tu zemlju naprosto izrenta nekom kolonizatoru. Danas ulogu nekadašnjih nacija-kolonizatora u svijetu igraju "multinacionalne korporacije" kao što je Shell, kog je Vatikan pomoću Bordžijinih sefardskih kvislinga pokušao dovesti paljevinama 2014. Pri tom je glavni motiv tih paljevina bio pokušaj uništenja kolonijalne Arhive 1878-1918, s dokumentima od koristi za naplatu basnoslovnih kolonijalnih reparacija pošto je Beč i optočen mermerom i zlatom isključivo od pljačke Bosne, kako tada, a prema podacima Financial Timesa tako i nakon 1995.

Radi nesumnjive pogubne uloge Vatikana (Svete stolice; Crkve) na našim prostorima, Njegovo veličanstvo je 1.5.2015 donio Odluku o uređenju odnosa s državom Vatikan (Svetom stolicom; Crkvom), kojom se: osuđuje destruktivna uloga Vatikana na ovim prostorima od pravne uzurpacije našeg suvereniteta 1527 (posredovanje u kupoprodaji uzurpacije - Berlin 1878, Pariz 1919, Teheran 1943, Dayton 1995) a koja se uloga nastavila do danas (kreiranjem Ustaškog i Četničkog pokreta radi zavađanja Srba i Hrvata; skrivanjem činjenice da je Mađarska pravni izvor suvereniteta Bosne a ne Hrvatska i Srbija koje se tako održava u vječnom sukobu i gdje i Bosna strada; zloupotrebom simbola Kotromanića odnosno RBiH koja je poslužila za jednokratnu upotrebu); osuđuje dvodecenijsku apsolutističku upravu stranih rimo-katoličkih guvernera s ovlastima vicekralja; prekidaju svi odnosi s Vatikanom; Jezuitski red proglašava terorističkom organizacijom; zabranjuje bilo kakav kontakt s Vatikanom, raskidaju svi raniji ugovori s Vatikanom, zabranjuje rad 5 kvislinških političkih partija (DF, HDZ1990, SBB, SDS, PDP)..."


Vanjski linkovi


Reference

  1. Bálint Hóman (1938) Geschichte des ungarischen Mittelalters I, Berlin, str.391. "Godine 1158, Vojvoda Ladislav dolazi u Bizant, u čijem je Bosanskom vojvodstvu Geza znatno ranije već postavio Bana Borisa za Regenta." To regentstvo je bilo upravo u ime Vojvode Bosanskog princa Ladislava koji je 1137 dobio Bosnu kao maloljetnik tj. u 6-oj godini života.
  2. Nada Klaić (1994) Srednjovjekovna Bosna: Politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe (1377 g), Grafički Zavod Hrvatske, Zagreb, str.48-49. ISBN 9536112051, 9789536112050. PDF Klaićeva citira Hómana po kom je Banus Boris dobio Bosnu od Géze II na upravu kao Regent, pa odmah zatim identifikuje Bana Borisa kao princa Borisa Kalamanosa. Regentstvo je bilo u ime maloljetnog princa Ladislava, vojvode Bosanskog, ali koji po punoljetstvu 1149 nikada nije preuzeo vlast nad Bosnom, čime je ista trajno postala Borisova.
  3. Pinson, Mark [1993] (1996). The Muslims of Bosnia-Herzegovina, the Historic Development from Middle Ages to the Dissolution of Yugoslavia, Second, United States of America: President and Fellows of Harvard College ISBN 0-932885-12-8. Pristupljeno URLu 2014-08-01. “The Ottomans conquered Bosnia in 1463; ... though last fortress in Herzegovina was to fall in 1481, and in Bosnia Jajce under Hungarian garrison actually held until 1527”
  4. 4,0 4,1 Živković, Pavo i Brandić, Marija (May 2007)"Usora i Soli u prva dva stoljeća turske prevlasti". Povijesni zbornik: godišnjak za kulturu i povijesno nasljeđe 1: 53; 58. Pristupljeno URL adresi dana 2014-08-01.
  5. 5,0 5,1 Uvećanja Otomanske imperije od 1453–1683.
  6. 6,0 6,1 6,2 Nadilo, Branko. Utvrde. Građevinar 56,12:775-783, 2004.
  7. Mesić, Matija. Pleme Berislavića. Rad 8. Zagreb, 1869.
  8. Mesić, Matija. Građa mojih rasprava u »Radu«. Starine V. Zagreb, 1873.
  9. 9,0 9,1 Koprivčević, Joza. Slavonski velikaši kao politički faktor u Bosni na kraju Srednjega vijeka. Napredak, Sarajevo, 1936.
  10. Karbić, Marija. Hrvatsko plemstvo u borbi protiv Osmanlija, primjer obitelji Berislavića Grabarskih iz Slavonije. Povijesni prilozi 31:71-85, 2006.
  11. Karbić, Marija. Rod Borića bana: primjer plemićkog roda u srednjovjekovnoj Požeškoj županiji. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet. Zagreb, 2005.
  12. Molnár, Miklós. A Concise History of Hungary. Cambridge University Press, 2001.
  13. István Katona. Historia Critica Regum Hungariae: Ex Fide Domesticorum Et Exterorum Scriptorum Concinnata. Stirpis Arpadianae ; T. 4, Complectens Res Gestas Stephani III. Ladislai II. Stephani IV. Belae III. Emerici, Ladislai III. Published by Weingand Et Koepf, 1781; str.581.
  14. Magocsi, Paul Robert. Historical Atlas of Central Europe (2nd ed.) Seattle, WA, USA: Univ. of Washington Press, 2002.
  15. 15,0 15,1 Ćorović, Vladimir. Historija Bosne. Beograd, 1940.
  16. Windek, Eberhard. Denkwürdigkeit zur Geschichte des Zeitalters Kaiser Sigismunds, Berlin, 1893.
  17. Hacker, Joseph. Ottoman policies towards the Jews and Jewish attitudes towards Ottomans during the Fifteenth Century; in "Christians and Jews in the Ottoman Empire" vol. 1, The Central Lands, ed. E. Etkes, B. Lewis. Holmes and Meier - New York, 1982.
  18. Levy, Avigdor. The Jews of the Ottoman Empire. Darwin Press, 1994.
  19. Lewis, Bernard. The Jews of Islam. Princeton University Press; First Edition, 1987.
  20. Pitcher, Donald Edgar. A Historical Geography of the Ottoman Empire. Leiden, Netherlands: E.J. Brill, 1972.
  21. 21,0 21,1 Pavić, Emerik. Ramus viridantis olivae. Budim, 1766: Paraphrastica et Topographia Exposito Prov. Bosniae Arg., Franjevački samostan sv. Augustina, Velika, Hrvatska, 1730.
  22. Imber, Colin. The Ottoman Empire, 1300-1650: The structure of Power. Houndmills, Basingstoke, Hampshire, UK: Palgrave Macmillan, 2002.
  23. Inalcik, Halil. The Ottoman Empire: The Classical Age 1300-1600. Trans. Norman Itzkowitz and Colin Imber. London: Weidenfield and Nicholson, 1973.
  24. 24,0 24,1 Kužić, Krešimir. Osmanlijski zapovjedni kadar u tvrđama Klis, Lončarić i Kamen oko 1630. godine. Zb.Odsjeka povij.znan.Zavoda povij.druš.znan. 23:187-214, HAZU, 2005.
  25. 25,0 25,1 Hrvatska enciklopedija, sv.III:375.
  26. Hrvatska enciklopedija, sv.III:84, 373-376.
  27. Značenje imena Omer na arapskom - Lostpedia
  28. Baby names: Omar
  29. Kralj Baasha izraelski
  30. Biblijski kraljevi
  31. Babylon Translation Services (značenje riječi baş)
  32. Sevan Nişanyan, Sözlerin Soyağaçı: Çağdaş Türkçenin Etimolojik Sözlüğü ['Family trees of words: Etymologicial Dictionary of Contemporary Turkish'], s.v. "paşa".
  33. Tietze, Andreas. Tarihi ve Etimolojik Türkiye Türkçesi Lugatı (meaning of "başa" in Turkish). Simurg Kitapçılık, 2002. ISBN 978-975-7172-56-7, pp.290.
  34. Koprivčević, Joza. Borbe Turaka za Brod na kraju XVII. vijeka. Posavska Hrvatska I:5, Slavonski Brod, 1939.
  35. Smičiklas, Tadija. Dvijestogodišnjica oslobođenja Slavonije, II.. Zagreb 1891.
  36. Glasnik biskupija bos. i sriemske, Đakovo 1887
  37. Živković, Pavao. Turska osvajanja Slavonije, Srijema i Baranje (etničke i konfesionalne promjene kao posljedice tih događaja). Filozofski fakultet Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer, Osijek, R Hrvatska,22.-25. rujna 2005. U: Fleck, H.-G. i Graovac, Igor. Dijalog povjesničara/istoričara, knj. 10/1, Zagreb, FNSt i Zajednica istraživača Dijalog, 2005.
  38. Kujović, Dragana. Tragovima orijentalno-islamskog kulturnog nasljeđa u Crnoj Gori. Almanah, Podgorica, Crna Gora, 2006.
  39. Hrvatska enciklopedija, sv.III:84&375.
  40. Sardon, Jean-Paul. Demographic Change in the Balkans Since the End of the 1980s, Population, 13,2:49-70, 2001.
  41. History of Sarajevo, 2010. The Union of Central and South-Eastern European Capitals.
  42. Fact Sheet. Regional Centre Sarajevo Publication No.47: The Organization for Security and Cooperation in Europe (OSCE), 2010
  43. Jurković, Ivan. Raseljena plemićka obitelj za osmanske ugroze: primjer Berislavića (Dio prvi - Stjepan Berislavić Vrhrički i Malomlački). Zb. Odsjeka povij. znan. Zavoda povij. druš. znan. Hrvat. akad. znan. umjet. 20:125-164, 2003.
  44. Jurković, Ivan. Raseljena plemićka obitelj za osmanske ugroze: primjer Berislavića (Dio drugi - Nasljednici Stjepana Berislavića tijekom 16st.). Zb. Odsjeka povij. znan. Zavoda povij. druš. znan. Hrvat. akad. znan. umjet. 21:119-181, 2003.
  45. Klaić, Vjekoslav. Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća (Četvrto doba: Vladanje kraljeva iz porodice Habsburga 1527-1740). Matica hrvatska, 1975.
  46. Lovrenović, Dubravko. Fojnički grbovnik, ilirska heraldika i bosansko srednjovjekovlje. Bosna Franciscana 21,XII:172-202, Sarajevo, 2004
  47. Soloviev, Alexandre V. Les emblemes héraldiques de Byzance et les Slaves, Dans: "Seminarium Kondakovianum" t.7:119-164. Prague, 1935.
  48. Soloviev, Alexandre V. Les armoriaux illyriens et la famille Ohmuchievich ; p. 211-219, ill. Dans: Recueil du IXe Congres international des sciences généalogique et héraldique. Berne, 30 juin–6 juillet, 1968.
  49. Alan Gray (2012) Is Our Universe Tidally Engaged With Another Universe? (bos. Je li naš poznati Svemir u plimnoj interakciji s drugim svemirom?), Newsblaze.
  50. Alan Gray (2013) Did David Wineland and Serge Haroche Steal Idea For The Nobel Physics Prize? (bos. Jesu li David Wineland i Serge Haroche ukrali ideju za Nobelovu nagradu za fiziku?), Newsblaze.
  51. Detailed dispute of 2012 Nobel Prize for physics.
  52. Jeste li znali da je Bosna i Hercegovina kraljevina?! 10.12.2012
  53. Bosanski princ prijestolonasljednik smijenio visokog predstavnika
  54. VIAF International Authority Database unos cenzurisan od strane Biblioteke Kongresa SAD (Nacionalna biblioteka SAD): https://viaf.org/processed/LC%7Cnb2014019221
  55. Kako do normalne Bosne - parlamentarne ustavne monarhije? (ili: zašto su 'Dayton 2' i povratak RBiH prevare), Facebook zabilješka. Zvanična Facebook stranica Bosanske Kraljevske Porodice.
  56. Lovrenović, Dubravko. “Crni bosanski kralj u historiografiji i narodnoj predaji”. Međunarodna naučna konferencija “Stjepan Tomašević (1461-1463) - slom srednjovjekovnog Bosanskog Kraljevstva”, Jajce 12-13.11.2011. (Napomena: Nakon višegodišnjeg odugovlačenja da objave Zbornika radova, ovaj rad su zagrebački Jezuiti izbacili tj. cenzurisali iz Zbornika kao da nikad nije ni postojao.)
  57. Bojanovski, Ivo. Razdoblje rimske uprave u Visokom i okolini kroz historiju (Prvi dio: predhistorija, antika i srednji vijek). Visoko, 1984.
  58. Bury, John Bagnell. History of the Later Roman Empire, Macmillan & Co., 1923.
  59. Tibor Živković (2012) De Conversione Croatorum et Serborum: A Lost Source. Istorijski institut Beograd, Posebna izdanja, Book 62. ISBN 9788677430962, 255 pp.
  60. Bury, John Bagnell (1906) The Treatise De administrando imperio. Byzantinische Zeitschrift 15(2):517–577.
  61. Bury, John Bagnell (1907) The Ceremonial Book of Constantine Porphyrogennetos. English Historical Review 22:209–227.
  62. Latinski prevod riječi "servi", latin-dictionary.net
  63. Latinski prevod iskvarenog oblika "croatini" od "cretini", Google Translate Project
  64. Latinski prevod korijena "nae", latin-dictionary.net
  65. Latinski prevod korijena "bos", Google Translate Project
  66. Turski prevod riječi boşuna, Google Translate Project
  67. Wilkes, John. The Illyrians, Oxford Press, 1996; 2000.
  68. Yee, Sienho. The New Constitution of Bosnia and Herzegovina. European Journal of International Law 7:2, 1996.
  69. Kajan, Ibrahim. Katarina kraljica bosanska. Bosanska riječ, Tuzla, 2004.
  70. Intelligence Report: Bosnia and Herzegovina, Confidential Report No.10, February. Historical Section, Foreign Office UK, 1919. (bos. Bosna i Hercegovina: povjerljivi obavještajni izvještaj broj 10, za februar. Historijski odjel Ministarstva vanjskih poslova V. Britanije, 1919.)
  71. O‘Donoghue, J, Goulding, L., Allen, G. (2004) Consumer Price Inflation since 1750. Economic Trends 604:38-46.
  72. Chossudovsky, Michel. Dismantling Yugoslavia, Recolonising Bosnia. (bos. Demontaža Jugoslavije i rekolonizacija Bosne) CA Quarterly, Spring, Frontline 13:5, 1996.